Capetownski Iskaz o Predanju

SADRŽAJ

PREDGOVOR 

PREAMBULAPREAMBULA 

PRVI DIO – LJUBIMO PORADI GOSPODINA: CAPETOWNSKA ISPOVIJED VJERE

  1. Ljubimo jer je Bog prvi ljubio nas
  2. Ljubimo živoga Boga
  3. Ljubimo Boga Oca
  4. Ljubimo Boga Sina
  5. Ljubimo Boga Duha Svetoga
  6. Ljubimo Rijec Božju
  7. Ljubimo Božji svijet
  8. Ljubimo evandelje Božje
  9. Ljubimo narod Božji
  10. Ljubimo Božju misiju

DRUGI DIO – SLUŽIMO PORADI GOSPODINA: CAPETOWNSKI POZIV NA DJELOVANJE

UVOD

IIA   Svjedociti o Kristovoj istini u pluralistickom, globaliziranom svijetu

IIB   Graditi Kristov mir u podijeljenom i slomljenom svijetu

IIC   Živjeti Kristovu ljubav medu ljudima drugih vjera

IID  Otkrivati Kristovu volju za evangelizaciju svijeta

IIE  Pozivati Kristovu Crkvu na povratak poniznosti, integritetu i jednostavnosti

IIF  Partnerstvo u tijelu Kristovu za jedinstvo u misiji

ZAKLJUCAK

PREDGOVOR 

Treci Lausannski kongres za evangelizaciju svijeta (Cape Town, 16. – 25. listopad 2010.) okupio je 4200 evandeoskih voda iz 198 zemalja, a diljem svijeta na sastancima i putem Interneta u njemu je sudjelovalo više stotine tisuca drugih. Njegov cilj? Nanovo izazvati globalnu Crkvu da bude svjedok Isusa Krista i cjelokupnog  njegovog ucenja – u svakom narodu, u svim sferama društva, te u svijetu ideja.

Capetownski iskaz o predanju plod je ovog poduhvata. Stoji u povijesnoj liniji, gradeci na Lausannskom zavjetu i Manila manifestu. Sastoji se od dva dijela. Prvi dio izrice biblijska uvjerenja, koja su do nas došla putem Pisma, a drugi je dio poziv na djelovanje.

Kako je uoblicen prvi dio? Najprije se o njemu raspravljalo u Minneapolisu u prosincu 2009., na skupu 18 pozvanih teologa i evandeoskih voda pridošlih sa svih kontinenata. Manja skupina, na celu koje je bio dr. Christopher J. H. Wright, predsjedatelj  Lausannske teološke radne skupine, zamoljena je da pripremi konacni dokument, spreman za predstavljanje na Kongresu.

Kako je uoblicen drugi dio? Opsežan proces slušanja zapoceo je više od tri godine prije pocetka Kongresa. Medunarodni zamjenici direktora Lausannskog pokreta predvodili su konzultacije u svojim regijama, gdje su kršcanski vode zamoljeni da identificiraju glavne izazove za Crkvu. Pojavilo se šest kljucnih pitanja. Ona su (1) odredila program Kongresa i (2) formirala okvir poziva na djelovanje. Proces slušanja nastavljen je i tijekom Kongresa, gdje su Chris Wright i Radna skupina za izjavu vjerno bilježili sve doprinose. Bio je to naporan i monumentalan trud.

Capetownska izjava o predanju bit ce putokaz Lausannskom pokret tijekom iducih deset godina. Nadamo se da ce njegov prorocki poziv na rad i molitvu voditi crkve, misijske organizacije, seminare, kršcane na radnom mjestu, studente u kampusu da ga prihvate i pronadu svoju ulogu u njegovu ostvarenju.

Mnoge doktrinarne izjave potvrduju ono što Crkva vjeruje. Željeli smo ici dalje i povezati vjeru s praksom. Naš je model bio onaj apostola Pavla cije je teološko ucenje konkretizirano u prakticnim napucima. Primjerice, u Kološanima poslanici njegov dubok i prekrasan portret Kristova prvenstva prizemljen je poukom o tome što to znaci biti ukorijenjen u Kristu.

Razlikujemo ono što je u središtu kršcanskog evandelja, tj. temeljne istine u kojima moramo biti jedinstveni, od sekundarnih pitanja, gdje se iskreni kršcani ne slažu u svojoj interpretaciji onoga što Biblija uci ili zahtijeva. Radili smo ovdje na uoblicavanju Lausannskog principa ‘širine unutar granica’, a u prvome su dijelu te granice jasno definirane.

Kroz cijeli taj proces bili smo oduševljeni suradnjom sa Svjetskom evandeoskom alijansom koji je s nama bila partner u svim fazama. Celnici WEA se u potpunosti slažu kako s Ispovijesti vjere tako i Pozivom na djelovanje.

I dok u Lausannskom pokretu govorimo i pišemo iz evandeoske tradicije, potvrdujemo jedinstvo Tijela Kristova, i rado priznajemo da postoje mnogi sljedbenici Gospodina Isusa Krista u drugim tradicijama. Pozdravili smo visoke predstavnike iz nekoliko povijesnih crkava i drugih tradicija kao promatrace u Cape Townu i vjerujemo da Capetownski iskaz o predanju može biti koristan za crkve svih tradicija. Mi ga nudimo u duhu poniznosti.

Koje su naše nade za Capetownski iskaz predanja? Vjerujemo da ce se o njemu govoriti, raspravljati i da ce mu biti pridana težinu kao zajednickoj izjavi globalnog evandeoskog kršcanstva, da ce oblikovati zadatke u kršcanskoj službi, da ce ojacati mislece voda na javnoj sceni, i da ce ucvrstiti inicijative i partnerstva koja ce iz  njega proizaci.

Neka Rijec Božja osvjetljava naš put, neka milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga budu sa svakim od nas.

S Douglas Birdsall                                                        Lindsay Brown

Izvršni predsjedatelj                                                    Medunarodni direktor

PREAMBULA

Kao clanovi sveopce Crkve Isusa Krista, radosno potvrdujemo svoje predanje Bogu živome i njegovoj spasonosnoj nakani provedenoj po Gospodinu Isusu Kristu. Poradi njega obnavljamo svoje predanje viziji i ciljevima Lausannskog pokreta.

Dvojako je znacenje toga:

Prvo, ostajemo predani zadatku naviještanja svjedocanstva o Isusu Kristu i njegovu nauku po cijelome svijetu. Prvi je Lausannski kongres (1974) sazvan s nakanom evangelizacije svijeta. Medu njegovim glavnim doprinosima Crkvi u svijetu bili su: Lausannski zavjet, nova svijest o broju naroda do kojih evandelje nije doprlo, svježe otkrice holisticke naravi biblijskoga evandelja i kršcanske misije. Drugi Lausannski kongres, u Manili (1989), zaceo je više od 300 strateških partnerstava u evangelizaciji svijeta, ukljucujuci brojna takva partnerstva medu narodima u svim dijelovima svijeta.

I drugo, ostajemo predani temeljnim dokumentima Pokreta – Lausannskom zavjetu (1974), i Manifestu iz Manile (1989). Ovi dokumenti jasno izražavaju temeljne istine evandelja i primjenjuju ih na našu prakticnu misiju na nacine koji su još uvijek relevantni i izazovni. Priznajemo da nismo bili vjerni obvezama preuzetim iz tih dokumenata. No mi te dokumente ipak potvrdujemo i njih se držimo – dok tražimo nacin kako izraziti i primijeniti vjecne istine evandelja u svome naraštaju, u svijetu koji se neprestano mijenja.

STVARNOSTI KOJE SE MIJENJAJU

Gotovo sve se u nacinu na koji živimo, mislimo i odnosimo jedan prema drugome mijenja ubrzanim ritmom. Na dobro ili loše, osjecamo utjecaj globalizacije, digitalne revolucije, i promjenjivo stanje gospodarske i politicke moci u svijetu. Neke od stvari s kojima se suocavamo izazivaju u nama tugu i tjeskobu:  globalno siromaštvo, rat, etnicki sukobi, bolesti, ekološka kriza i klimatske promjene. Medutim, jedna je velika promjena u našemu svijetu razlogom za radost, a to je rast sveopce Kristove Crkve.

Cinjenica da se Treci Lausannski kongres dogada u Africi dokaz je tomu. Najmanje dvije trecine svih kršcana živi danas na kontinentima Juga i Istoka. Sastav našega Kongresa u Cape Townu odražava ovaj  ogroman pomak u svijetu kršcanstva u 20. stoljecu: od Misijske konferencije u Edinburghu 1910. Radujemo se cudesnom rastu Crkve u Africi i radujemo se što su naše africke sestre i braca u Kristu domacini ovog Kongresa. Istovremeno nismo se mogli susresti u Južnoj Africi, a da ne budemo svjesni proteklih godina trpljenja i aparthejda. Zato zahvaljujemo za napredovanje evandelja i suverenu Božju pravednost na djelu u novijoj povijesti, dok se još uvijek hrvemo sa stalno prisutnim zlom i nepravdom. Takvo je dvostruko svjedocanstvo i uloga crkve na svakome mjestu.

U kršcanskoj misiji moramo odgovoriti na stvarnosti svoga naraštaja. Takoder moramo uciti iz te mješavine mudrosti i pogrešaka, uspjeha i neuspjeha, koje smo naslijedili od prijašnjih naraštaja. Poštujemo i žalimo nad prošlošcu i okrecemo se s buducnosti.

NEPROMIJENJENE STVARNOSTI

U svijetu koji ubrzano radi na vlastitom mijenjanju, neke stvari, medutim, ostaju nepromijenjenima. Ove velike istine nude biblijsko opravdanje našemu misijskom djelovanju.

  • Ljudska su bica izgubljena. Biblija opisuje temeljnu covjekovu nevolju: stojimo pod pravednim Božjim sudom zbog svojega grijeha i pobune te, bez Krista, ostajemo bez nade.
  • Evandelje je dobra vijest. Evandelje nije koncept koji treba svježe ideje, nego je to prica koju treba na svježi nacin ispricati. To je nepromjenjiva prica o tome što je Bog ucinio da spasi svijet, ponajviše u povijesnim dogadajima života, smrti, uskrsnuca i vladavine Isusa Krista. U Kristu je nada.
  • Nastavlja se misija Crkve. Božja se misija nastavlja do nakraj zemlje i do kraja svijeta. Doci ce dan kada ce svjetska kraljevstva postati kraljevstvom našega Boga i njegova Pomazanika, i Bog ce prebivati sa svojim otkupljenim covjecanstvom u novome stvorenju. Do toga se dana nastavlja sudjelovanje Crkve u Božjoj misiji, u radosnoj žurbi te u svježim i uzbudljivim mogucnostima u svakome naraštaju, ukljucujuci i naš.

ŽAR NAŠE LJUBAVI

Ova je Izjava uokvirena jezikom ljubavi. Ljubav je jezik saveza. Biblijski savezi, Stari i Novi, izraz su Božje otkupiteljske ljubavi i milosti koja dopire do izgubljenog covjecanstva i iskvarenog stvorenja. One su poziv nama da i mi ljubavlju uzvratimo. Naša se ljubav pokazuje u povjerenju, poslušnosti i žarkom predanju Gospodinu našega zavjeta. Ovako je Lausannski zavjet definirao evangelizaciju: „da cijela Crkva citavom svijetu prenese potpuno evandelje.“ To je još uvijek žar naše ljubavi. Zato obnavljamo svoj zavjet, ponovno potvrdujuci:

  • Naša ljubav za potpuno evandelje, kao slavna Božja dobra vijest u Kristu, za svaku dimenziju njegova stvorenja, jer je sve stvorenje bilo opustošeno grijehom i zlom.
  • Naša ljubav za cijelu Crkvu, kao narod Božji, otkupljen Kristom iz svakoga naroda na zemlji i sve naraštaje kroz povijest, koji sudjeluje u Božjoj misiji u ovome dobu te ga zauvijek slavi u vremenu koje dolazi.
  • Naša ljubav za citavi svijet, koji je tako daleko od Boga, ali tako blizu njegova srca; svijet koji je Bog tako ljubio da je za njegovo spasenje dao svoga Jedinorodenoga Sina.

U zagrljaju te trostruke ljubavi iznova se obvezujemo biti cijela Crkva, da vjerujemo, slušamo i dijelimo potpuno Evandelje, i idemo citavome svijetu, naciniti ucenike medu svim narodima.

PRVI DIO 

LJUBIMO PORADI GOSPODINA CAPETOWNSKA ISPOVIJED VJERE

1. LJUBIMO JER JE BOG PRVI LJUBIO NAS

Božja misija proistjece iz Božje ljubavi. Misija Božjega naroda proistjece iz naše ljubavi za Boga i za sve što Bog ljubi. Evangelizacija svijeta jest izlice Božje ljubavi za nas i po nama. Potvrdujemo prvenstvo Božje milosti, na koju odgovaramo vjerom, ocitovanom u poslušnosti ljubavi. Ljubimo jer je Bog prvi nas ljubio i poslao svog Sina  da bude pomirnica za naše grijehe.[1]

A)  Proroci. Ljubav je ispunjenje Zakona i prvi plod Duha. Ljubav je dokaz da smo nanovorodeni, uvjerenje da Boga poznamo i dokaz da Bog prebiva u nama. Ljubav je nova zapovijed Kristova, koji je rekao svojim ucenicima da ce njihova misija biti vidljiva i uvjerljiva jedino ako poslušaju ovu zapovijed. Nevidljivi se Bog, koji je postao vidljiv po utjelovljenju svojega Sina, objavljuje svijetu jedino kroz kršcansku ljubav jednih prema drugima. Ljubav je bila medu prvinama koje je Pavao zamijetio i pohvalio medu novim vjernicima, zajedno s vjerom i nadom. Ali je ljubav najveca, jer ljubav nikad ne prestaje [2]

B) Takva ljubav nije slaba ili sentimentalna. Ljubav samoga Boga jest vjerna ljubav saveza, predana,samu sebe daje, požrtvovna, jaka i sveta. Buduci da je Bog ljubav, ljubav prožima citavo njegovo bice i sva njegova djela, njegovu pravdu kao i njegovu samilost. Božja se ljubav proteže nad svim njegovim  stvorenjem. Nama je zapovjedeno da ljubimo na nacin koji odražava ljubav Božju u svim tim dimenzijama. To znaci hodati putovima Gospodnjim [3]

C) U oblikovanju našega uvjerenja i našega predanja u kategorijama ljubavi, preuzimamo temeljni i najzahtjevniji od svih biblijskih izazova:

  • da ljubimo Gospodina, Boga našega svim srcem, dušom, umom i snagom,
  • da ljubimo svoje bližnje (ukljucujuci strance i neprijatelje) kao sebe same,
  •  da ljubimo jedni druge kao što je Bog u Kristu ljubio nas, i
  • da ljubimo svijet ljubavlju Onoga koji je dao svoga Sina Jedinorodenca da se svijet po njemu spasi [4]

D) Takva je ljubav Božji dar izliven u naša srca, ali je takoder i Božja zapovijed koja zahtijeva poslušnost naše volje. Takva ljubav znaci biti kao Krist: cvrst u ustrajnosti, ali i nježan u poniznosti, odlucan u suprotstavljanju zlu, ali i suosjecajan s patnicima; hrabar u trpljenju i vjeran sve do smrti. Takvu je ljubav uoblicio Krist na zemlji i mjeri je uskrsli Krist u slavi [5]

Potvrdujemo da tako u potpunosti shvacena biblijska ljubav mora biti kljucna oznaka identiteta i zaštitni znak Isusovih ucenika. U odgovoru na Isusovu molitvu i zapovijed ceznemo da to uistinu tako i bude. Žalosno ispovijedamo da precesto to nije tako. Stoga se ponovno obvezujemo uložiti sav napor da bismo živjeli, mislili, govorili i ponašali se na nacin da iskažemo što to znaci hodati u ljubavi – ljubavi prema Bogu, ljubavi jednih za druge i ljubavi prema svijetu.

2. LJUBIMO BOGA ŽIVOGA

Naš Bog koga ljubimo otkriva se u Bibliji kao jedan, vjecan, živi Bog, koji ureduje sve stvari po svojoj suverenoj volji i za svoju spasonosnu svrhu. U jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga, Bog je jedini Stvoritelj, Vladar, Sudac i Spasitelj svijeta [6] Zato ljubimo Boga – zahvaljujuci mu za naše mjesto u stvaranju, s povjerenjem u njegovu suverenu providnost, s povjerenjem u njegovu pravednost, zahvaljujemo za spas koji nam je priredio.

A) Ljubimo Boga ponad svega drugoga. Zapovjedeno nam je da ljubimo i štujemo jedino živoga Boga. Ali, poput starozavjetnog Izraela, dopuštamo da naša ljubav prema Bogu bude iznevjerena, jer se okrecemo nekomu od bogova ovoga svijeta, bogovima naroda koji nas okružuju. [7] Upadamo u sinkretizam, mamljeni idolima pohlepe, moci i uspjeha, služeci vecma bogatstvu no Bogu. Prihvacamo dominantne politicke i gospodarske ideologije, bez biblijske kritike. U iskušenju smo, pod pritiskom religijskog pluralizma, kompromitirati svoje vjerovanje u Kristovu jedincatost. Trebamo, poput Izraela, cuti prorocki poziv i poziv samoga Isusa na pokajanje, da se odreknemo svega što nije Božje te da se vratimo poslušnoj ljubavi i štovanju samoga Boga.

B) Žarko ljubimo Boga poradi slave njegove. Najveca je motivacija našoj misiji ono isto što pokrece misiju Boga samoga – da jedan pravi, živi Bog bude poznat i proslavi se u cijelomu svome stvoranju. To je Božji krajnji cilj i mora biti naša najveca radost. „Ako Bog želi da se svako koljeno pokloni Isusu i svaki ga jezik prizna, to trebamo i mi željeti. Moramo biti ‘ljubomorni’ (kako to Sveto pismo ponekad izrice) za slavu njegova imena – uznemireni kad ostane nepoznat, povrijedeni kad ga se zanemaruje, ogorceni kad ga se huli, i sve vrijeme zabrinuti i odlucni da mu se oda poštovanje i slava koju zaslužuje. Najviši od svih misijskih poticaja nije ni poslušnost Velikome poslanju (ma kako ono važno bilo), ni ljubav prema otudenim grešnicima koji propadaju (ma kako jak bio taj poticaj, posebice kada razmišljamo o Božjemu gnjevu) nego radije revnost – gorljiva i žarka revnost – na slavu Isusa Krista … Pred tim vrhovnim ciljem kršcanske misije svi nedostojni motivi moraju nestajati i umrijeti.” [8] (John Stott)

Naša bi najveca tuga morala biti cinjenica da se u našemu svijetu živi Bog nije proslavio. Agresivni ateizam odbija živoga Boga. Svjetske religije u svojim praksama zamjenjuju ili iskrivljuju jedinoga pravog Boga. Naš je Gospodin Isus Krist zlostavljan i krivo predstavljen u nekim popularnim kulturama. A lice Boga biblijske objave zaklonjeno je kršcanskim nominalizmom, sinkretizmom i licemjerjem.

Ljubiti Boga usred svijeta koji ga odbija ili iskrivljuje poziva na odlucno ali i ponizno svjedocenje za našega Boga; odlucna ali i milostiva obrana istine evandelja Krista, Sina Božjega i molitveno povjerenje u uvjeravajuce i uvjerljivo djelo njegova Duha Svetoga. Obvezujemo se na takvo svjedocenje, jer ako tvrdimo da ljubimo Boga moramo dijeliti Božji najveci prioritet, a to je da njegovo ime i njegova rijec budu uzvišeni ponad svega.[9]

3. LJUBIMO BOGA OCA

Po Isusu Kristu, Sinu Božjemu – a samo po njemu kao Putu, Istini i Životu – upoznali smo i poceli ljubiti Boga kao Oca. Kao što Duh Sveti svjedoci s našim duhom da smo Božja djeca, tako zajedno s rijecima Isusove molitve i mi vapimo: „Abba, Oce“, i molimo molitvu koju nas je Isus naucio: „Oce naš“. Naša se ljubav prema Isusu koju pokazujemo svojom poslušnošcu susrece s Ocevom ljubavlju za nas, dok se Otac i Sin nastanjuju u nama, u obostranom davanju i primanju ljubavi.[10] Ovaj intiman odnos ima duboke biblijske temelje.

A) Ljubimo Boga kao Oca njegova naroda. Starozavjetni Izrael poznavao je Boga kao Oca, kao Onoga koji ih je stvorio, vodio i odgajao, tražeci od njih poslušnost te ceznuo za njihovom ljubavi, ocitovao suosjecajno praštanje i strpljivu trajnu ljubav.[11] Sve to vrijedi i za nas kao narod Božji u Kristu u našem odnosu s Bogom Ocem.

B) Ljubimo Boga kao Oca, koji je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorodenca za naše spasenje. Kako je velika Oceva ljubav za nas kad se možemo zvati djecom Božjom. Kako je nemjerljiva Oceva ljubav koji ne poštedje svojega jedinoga Sina nego ga predade za sve nas. Ta se Oceva ljubav u davanju zrcali u sebedarnoj ljubavi njegova Sina. Vladao je potpuni sklad izmedu Oca i Sina u djelu pomirenja ostvarenoga na križu, po vjecnome Duhu. Otac je ljubio svijet te je dao svoga Sina, „Sin Božji ljubio me je i predao samoga sebe za mene.“ To jedinstvo Oca i Sina, kako je potvrdio sam Isus, ucestalo odzvanja i kod Pavla u njegovim pozdravima:  „Milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista, koji sam sebe dade za grijehe naše… po volji Boga i Oca našega, komu slava zauvijek i uvijek. Amen.“[12]

C) Ljubimo Boga kao Oca ciju narav odražavamo i u ciju brigu vjerujemo. U Govoru na gori Isus opetovano ukazuje na našega nebeskog Oca kao model ili žarište našega djelovanja. Kao djeca Božja trebamo biti mirotvorci. Ciniti nam je dobra djela kako bi se naš Otac proslavio. Ljubiti nam je naše neprijatelje kako bi do izražaja došla Božja ocinska ljubav. Davati nam je, moliti i postiti u skrovitosti, samo da naš Otac to vidi. Praštati nam je drugima kao što naš Otac oprašta nama. Ne moramo biti zabrinuti, nego trebamo imati povjerenje u skrb našega Oca za nas. Iz takvog ponašanja, koje proizlazi iz kršcanske naravi, vršimo volju našeg Oca na nebesima, u kraljevstvu Božjemu.[13]

Ispovijedamo da smo cesto zanemarivali istinu Božjega ocinstva svih ljudi i time se lišavali bogatstva svoga odnosa s njime. Iznova se obvezujemo doci Ocu po Sinu Isusu; primiti i odgovoriti na njegovu ocinsku ljubav, živjeti u poslušnosti prema njegovoj ocinskoj stezi, odražavati njegov ocinski lik u cijelomu svome ponašanju i stavovima te vjerovati u njegovu ocinsku brigu bez obzira na okolnosti kroz koje nas on vodi.

4. LJUBIMO BOGA SINA

Bog je zapovjedio Izraelu da Gospodina Boga svojega ljube s iskljucivom privrženošcu. Tako i za nas, ljubav prema Gospodinu Isusu Kristu znaci da trebamo ustrajno tvrditi da je samo on Spasitelj, Gospodin i Bog. Biblija uci da Isus cini ista suverena djela kao i sam Bog. Krist je Stvoritelj svemira, Vladar povijesti, Sudac svim narodima i Spasitelj svih koji se obrate Bogu[14] On je dionik Božjega identiteta u božanskoj jednakosti i jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Baš kao što je Bog pozvao Izraela da ga ljubi u vjeri Saveza, poslušnosti i svjedoka-sluge, i mi potvrdujemo svoju ljubav prema Isusu Kristu povjerenjem u njega, poslušnošcu i naviještanjem.

A) Mi vjerujemo Kristu. Vjerujemo svjedocanstvu evandelja koje tvrdi da je Isus iz Nazareta Mesija, Onaj koga je Bog imenovao i poslao da ispuni jedinstveno poslanje Izraela Staroga zavjeta, da donese blagoslov Božjega spasenja svim narodima, kako je Bog obecao Abrahamu.

  • U Isusu, zacetom po Duhu Svetome i rodenom od djevice Marije, Bog je uzeo naše ljudsko tijelo i živio medu nama, u potpunosti Bog i u potpunosti covjek.
  • U svome je životu Isus živio u savršenoj vjernosti i poslušnosti prema Bogu. Najavio je i poucavao o Kraljevstvu Božjem te dao uzor svojim ucenicima kako treba živjeti pod Božjom vladavinom.
  • U svojoj je službi i znamenjima Isus najavio i ocitovao pobjedu Kraljevstva Božjega nad zlom i zlim silama.
  • U svojoj je smrti na križu Isus, umjesto nas, uzeo na sebe naš grijeh, plativši punu cijenu, kaznu i sramotu, pobijedivši smrt i sile zla, ostvarivši pomirenje i otkupljenje cjelokupnog stvorenja.
  • Bog je Isusa u njegovu tjelesnom uskrsnucu opravdao i uzvisio, dovršivši i demonstrirajuci punu pobjedu križa, cime je on postao pretecom otkupljenog  covjecanstva i obnovljenog stvorenja.
  • Od svoga uzašašca Isus vlada kao Gospodin nad svom poviješcu i stvorenjem.
  • O svome ce povratku Isus izvršiti Božji sud, uništiti Sotonu, zlo i smrt te uspostaviti sveopcu Božju vladavinu.

B) Poslušni smo Kristu. Isus nas poziva na uceništvo, na preuzimanje križa i nasljedovanje njega na putu samoodricanja, služenja i poslušnosti. „Ako me ljubite, vršit cete moje zapovijedi“, rekao je. „Zašto li me zovete Gospodine, Gospodine, a ne ucinite ono što kažem?“ Pozvani smo živjeti kao što je Krist živio i ljubiti kao što je Krist ljubio. Ispovijedati Krista zanemarujuci pri tom njegove zapovijedi jest opasna ludost. Isus nas upozorava da ce mnogi koji se na nj pozivaju cineci izuzetna i cudesna znamenja biti od njega odbaceni kao zlocinitelji [15] Pozorno uzimamo u obzir ovo Kristovo upozorenje, jer nitko od nas nije imun na takve strahovite  opasnosti.

C) Mi Krista naviještamo. Jedino u Kristu Bog nam se potpuno i konacno otkrio, i samo po Kristu Bog je postigao spasenje za svijet. Stoga klecimo kao ucenici do nogu Isusa iz Nazareta i zajedno mu s Petrom kažemo: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“, a s Tomom priznajemo: „Gospodin moj i Bog moj.“ Iako ga nismo vidjeli, mi ga ljubimo. I radosno se nadamo danu njegova povratka kada cemo ga vidjeti onakva kakav on jest. Do toga se dana pridružujemo Petru i Ivanu navješcujuci da „nema spasenja ni u jednom drugom, jer nema drugog imena pod nebom po kojem nam se treba spasiti.[16]

Iznova se obvezujemo da cemo po citavom svijetu pronositi svjedocanstvo o Isusu Kristu i o cijelomu njegovu nauku, znajuci da možemo biti svjedoci samo ako sami živimo u poslušnosti njegovu nauku.

5. LJUBIMO BOGA DUHA SVETOGA

Mi ljubimo Duha Svetoga u jedinstvu Trojstva, zajedno s Bogom Ocem i Bogom Sinom. On je Duh misije, poslan od Oca poslanja i Sina poslanja, što udiše život i moc u Božju misionarsku Crkvu. Mi ljubimo i molimo za prisutnost Duha Svetoga, jer bez svjedocanstva Duha koji svjedoci za Krista naše je svjedocanstvo uzaludno. Bez uvjeravajucega djela Duha naše je propovijedanje uzaludno. Bez darova, vodstva i sile Duha naša je misija tek ljudski napor. Bez ploda Duha naš je život neprivlacan i ne može odražavati ljepotu evandelja.

A) U Starome zavjetu vidimo Duh da Božji djeluje u stvaranju, u djelima oslobodenja i pravde te u ispunjenju i osnaživanju ljudi za svaku vrstu službe. Duhom ispunjeni proroci gledali su prema dolazecem Kralju i Sluzi ciji ce lik i djelo biti obdareni Božjim Duhom. A gledali su i prema nadolazecem vremenu koje ce biti obilježeno izlicem njegova Duha, koji Božjemu narodu donosi novi život i svježu poslušnost.[17]

B) Na Pedesetnicu je Bog izlio svoga Duha Svetog, kao što je to obecao po prorocima i Isusu. Duh posvecenja u životima vjernika proizvodi plod, a prvi je plod uvijek ljubav. Duh ispunjava Crkvu svojim darima za kojima ‘gorljivo ceznemo’, kao nezamjenjivom snagom za kršcansku službu. Duh nas osnažuje za misiju i za raznolikost dijela i službi. Duh nam omogucuje naviještati i ocitovati evandelje, razabirati istinu, ucinkovito moliti i nadvladavati sile tame. Duh nadahnjuje i prati naše štovanje. Duh jaca i tješi ucenike koji su progonjeni ili im se sudi za njihovo svjedocanstvo o Kristu.[18]

C) Naše je dakle ukljucenje u misiju besmisleno i besplodno ukoliko se odvija bez prisutnosti, vodstva i snage Duha Svetoga. To vrijedi za misiju u svim njenim dimenzijama: evangelizaciji, svjedocenju istine, uceništvu, mirotvorstvu, društvenom angažmanu, etickoj transformaciji, skrbi za stvorenje, nadvladavanju zlih sila, izgonu zloduha, iscjeljivanju bolesnih, patnji i ustrajnošcu u progonima. Sve ono što radimo u Kristovo ime mora biti vodeno i osnaženo Duhom Svetim. Novi zavjet o tome jasno govori, svjedoceci o Ranoj Crkvi i apostolskom nauku. To se i danas ocituje u plodnosti i rastu crkava gdje god Isusovi sljedbenici djeluju s povjerenjem u silu Duha Svetoga, uz stav ovisnosti i išcekivanja.

Nema istinitoga ili potpunoga evandelja i nema autenticne biblijske misije bez osobe, djela i snage Duha Svetoga. Molimo za vecu budnost u vezi ove biblijske istine i za nastojanje da njezino iskustvo bude stvarnost u svim dijelovima Tijela Kristova diljem svijeta. Svjesni smo, medutim, mnogih zloporaba pod krinkom Duha Svetoga, mnogih nacina na koje se razliciti fenomeni prakticiraju i vrjednuju, a nisu dari Duha Svetoga, kako to Novi zavjet jasno naucava. Velika je potreba za dubljim razlucivanjem, za jasnim upozorenjima protiv zabluda, za raskrinkavanjem lažnih i samodopadnih manipulatora koji zloupotrebljavaju duhovne moci za svoje bezbožno bogacenje. Ponad svega, postoji velika potreba za jasnom biblijskom poukom i navještajem, natopljenima poniznom molitvom koja ce opremiti vjernike da razumiju i raduju se u istinskom evandelju te da prepoznaju i odbace lažna evandelja.

6. LJUBIMO RIJEC BOŽJU

Ljubimo Rijec Božju u Svetome pismu Staroga i Novoga zavjeta, ponavljajuci radosno oduševljenje psalmista u Tori: „Ljubim zapovijedi tvoje više no zlato … Oh, kako ljubim tvoj zakon“. Prihvacamo cijelu Bibliju kao Rijec Božju, nadahnutu Duhom Božjim, koji su govorili i pisali ljudski autori. Podredujemo se njezinoj iznimnoj i jedinstvenoj autoritativnosti koja oblikuje naše uvjerenje i ponašanje. Svjedocimo o snazi Rijeci Božje u ostvarenju Božjega spasenja. Potvrdujemo da je Biblija konacno zapisana Rijec Božja koju nije nadmašilo neko daljnje otkrivenje, ali se takoder radujemo tome što Duh Sveti rasvjetljuje um Božjih ljudi, tako da Biblija i dalje na svjež nacin govori Božje istine ljudima svih kultura. [19]

A) Osoba koju Biblija otkriva. Ljubimo Bibliju kao što nevjesta ljubi pismo svoga zarucnika, ne zbog papira na kojemu je ono napisano, nego poradi osobe koja govori kroza nj. Biblija nam daje objavu Božje naravi, karaktera, ciljeva i djela. Ona je glavni svjedok o Gospodinu Isusu Kristu. Citanjem Biblije radosno susrecemo Boga po njegovu Duhu. Naša je ljubav prema Bibliji iskaz naše ljubavi prema Bogu.

B) Pripovijest o kojoj Biblija govori. Biblija pripovijeda sveopcevrijednu pripovijest o stvaranju, padu, otkupljenju u povijesti i novome stvorenju. Ovaj sveobuhvatan narativni prikaz pruža nam koherentan biblijski svjetonazor i oblikuje našu teologiju. U središtu ove pripovijesti nalaze se dogadaji od najvecega znacenja za spasenje: Kristov križ i uskrsnuce, a to je srce evandelja. Ova pripovijest (u Starome i Novom zavjetu) kazuje nam tko smo, zašto smo ovdje i kamo idemo. Ova pripovijest o Božjoj misiji definira naš identitet, pokrece našu misiju i uvjerava nas da je posljedak u Božjim rukama. Ova pripovijest mora oblikovati sjecanje i nadu naroda Božjeg kao i sadržaj njegova evandeoskog navještaja, kako se to prenosi s naraštaja na naraštaj. Mi na svaki nacin moramo Bibliju javno obznaniti, jer njezina je poruka za sve ljude na zemlji. Ponovno se, dakle, predajemo trajnome zadatku prevodenja, širenja i poucavanja Svetoga pisma u svakoj kulturi i jeziku, ukljucujuci i one koje su uglavnom usmene ili nepismene.

C) Istina o kojoj Biblija poucava. Cijela nas Biblija uci cjelovitoj Božjoj namisli, istini za koju Bog želi da je znamo. Mi joj se podredujemo kao istinitoj i pouzdanoj u svemu što tvrdi, jer ona je Rijec Božja – i to Boga koji ne može lagati i nece prevariti. Ona je jasna i dovoljna u otkrivanju puta spasenja. Ona je temelj za upoznavanje i razumijevanje svih dimenzija Božje istine.

Živimo, medutim, u svijetu punome laži i odbacivanja istine. Mnoge kulture ocituju dominantan relativizam koji nijece postojanje apsolutne istine ili mogucnosti spoznavanja. Ako ljubimo Bibliju, onda moramo ustati u obranu njezinih istinitih tvrdnji. Moramo pronaci svježe nacine izricaja biblijskoga autoriteta u svim kulturama. Ponovno se obvezujemo da cemo se založiti za istinu Božje objave, što treba biti dijelom našega rada ljubavi za Rijec Božju.

D) Život koji Biblija zahtijeva. „Rijec je u tvojim ustima i u tvom srcu da je vršiš.“ Isus i Jakov pozivaju i nas da budemo vršitelji Rijeci, a ne samo slušatelji.[20] Biblija prikazuje kvalitetu života koji bi trebao oznacavati vjernika i zajednicu vjernika. Od Abrahama, preko Mojsija, psalmista, prorockih i mudrosnih spisa, od Isusa i apostola, saznali smo da takav biblijski stil života ukljucuje pravdu, suosjecanje, poniznost, poštenje, iskrenost, istinoljubivost, spolnu cistocu, velikodušnost, ljubaznost, samoodricanje, gostoprimstvo, mirotvorstvo, neosvecivanje, cinjenje dobra, praštanje, radost, zadovoljstvo i ljubav – sve zajedno ukljuceno u život obožavanja, slavljenja i vjernosti Bogu.

Ispovijedamo da olako tvrdimo kako ljubimo Bibliju, a da ne ljubimo život kojemu nas ona uci – život  zahtjevne prakticne poslušnosti Bogu po Kristu. Ipak, „ništa ne preporuca evandelje bolje od preobraženih života i ništa ga toliko ne dovodi na zao glas kao osobna nedosljednost. Od nas se zahtijeva ponašati se na nacin koji je dostojan evandelja Kristova, pa cak i ‘ukrasiti’ ga, povecavajuci njegovu ljepotu svetim življenjem.'[21] Stoga, poradi evandelja Kristova ponovno se obvezujemo na dokazivanje naše ljubavi za Rijec Božju po vjeri i poslušnosti. Nema biblijske misije bez biblijskog življenja.

7. LJUBIMO BOŽJI SVIJET

Dijelimo žarku Božju zauzetost za njegov svijet, ljubeci sve što je Bog stvorio, radujuci se Božjoj providnosti i pravednosti u njegovu stvorenju, navješcujuci Radosnu vijest svakome stvorenju i svim narodima, ceznuvši za danom kad ce se zemlja napuniti znanja o slavi Božjoj kao što vode prekrivaju more.[22]

A) Ljubimo svijet Božjega stvorenja. Ta ljubav nije puka sentimentalna naklonost za prirodu (takvu ljubav Biblija nigdje ne zapovijeda), a to je još manje panteisticko obožavanje prirode (što Biblija izricito zabranjuje). Naprotiv, logicni slijed naše ljubavi prema Bogu jest da brinemo za ono što mu pripada. „Zemlja je Gospodnja i sve na njoj.“ Zemlja je Božje vlasništvo, a mi tvrdimo da ga ljubimo i da smo mu poslušni. Mi brinemo za Zemlju, najjednostavnije zato što to pripada Onomu koga zovemo Gospodinom.[23]

Krist je stvorio i otkupio zemlju i on je održava.[24] Ne možemo tvrditi da ljubimo Boga, dok zloupotrebljavamo ono što pripada Kristu po pravu stvaranja, otkupljenja i nasljedstva. Mi brinemo za zemlju i odgovorno se koristimo njezinim bogatim resursima ne prema obrazloženjima svijeta, nego poradi svoga Gospodina. Ako je Isus Gospodin sve zemlje, ne možemo odvojiti naš odnos s Kristom od nacina kojim se odnosimo prema zemlji. Jer, naviještati evandelje koje kaže: „Isus je Gospodin“ znaci naviještati evandelje koje ukljucuje zemlju, buduci da je Kristovo gospodstvo ponad svega stvorenja. Briga za stvorenje stoga je evandeoski zahtjev u surjecju Kristova gospodstva.

Takva ljubav za Božje stvorenje zahtijeva od nas da se pokajemo za svoje sudjelovanje u uništavanju, opustošenju i zagadenju zemljinih resursa, kao i za svoje prešutno priklanjanje toksicnom idolopoklonstvu konzumerizma. Umjesto toga mi se obvezujemo na hitnu i prorocku ekološku odgovornost. Podržavamo kršcane ciji je poseban misijski poziv u zagovaranju i akciji brige za okoliš, kao i one koji su predani pobožnom ispunjenju svojih dužnosti da iz obilja Božjega stvorenja pribave dovoljno resursa za zadovoljenje ljudskih potreba. Podsjecamo se da Biblija obznanjuje Božju otkupiteljsku svrhu za samo stvorenje. Cjelovita misija znaci razlucivanje, naviještanje i življenje biblijske istine koja kaže da je Evandelje – kroz križ i uskrsnuce Isusa Krista – Božja Radosna vijest za pojedince i za društvo te za stvorenje. Sve troje slomljeno je i trpi zbog grijeha, kao što je i sve troje ukljuceno u otkupiteljsku ljubav i Božju misiju; sve troje mora biti dio sveobuhvatne misije Božjeg naroda.

B) Ljubimo svijet naroda i kultura. „Od jednoga covjeka Bog je stvorio sve narode covjecanstva da žive na cijelom licu zemlje.“ Etnicka raznolikost dar je od Boga u stvaranju i bit ce sacuvana u novome stvorenju, kada ono bude oslobodeno od naše pale podjele i suparništva. Naša ljubav za sve narode odražava Božje obecanje o tome da ce on blagosloviti sve narode na zemlji, a odražava i Božje poslanje u stvaranju sebi naroda iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda. Mi moramo ljubiti sve ono što je Božjim izborom bilo odredeno za blagoslov, a to ukljucuje sve kulture. Povijesno gledano kršcansko je poslanje bilo instrument u zaštiti i ocuvanju autohtonih kultura i njihovih jezika. Pobožna ljubav, medutim, ukljucuje takoder kriticko razlucivanje, buduci da sve kulture pokazuju ne samo pozitivni dokaz slike Božje u ljudskim životima nego i negativne otiske sotonskih prstiju i grijeha. Ceznemo vidjeti evandelje koje ce biti utjelovljeno i ugradeno u sve kulture, otkupljujuci ih iznutra tako da one mogu prikazati slavu Božju i blistavu Kristovu puninu. Išcekujemo bogatstvo, slavu i sjaj svih kultura koje ce Bog dovesti u svoj grad – otkupljene i ocišcene od svih grijeha, obogacujuci novo stvorenje.[25]

Takva ljubav za sve narode zahtijeva od nas da odbacimo zla rasizma i etnocentrizma te da svaku etnicku i kulturnu skupinu tretiramo s dostojanstvom i poštovanjem, na temelju toga što su oni bili vrijedni u Božjim ocima pri stvaranju i otkupljenju.[26]

Takva ljubav takoder zahtijeva nastojanje da se evandelje obznani medu svim narodima i kulturama. Nema naroda, Židova ili poganina, koji bi bio izuzet iz djelokruga Velikoga poslanja. Evangelizacija je izlijevanje srca koja su ispunjena Božjom ljubavi za one koji ga još ne poznaju.  Sa stidom ispovijedamo da još uvijek postoji mnogo ljudi na svijetu koji još nikada nisu culi poruku o Božjoj ljubavi u Isusu Kristu. Obnavljamo predanje koja je nadahnulo Lausannski pokret od njegova pocetka, obvezujuci se da cemo se koristiti svim mogucim sredstvima kako bi evandelje doprlo do svih naroda.

C) Ljubimo siromahe i patnike u svijetu. Biblija nam govori da Gospodin ljubi sve što je stvorio, podupire slucajeve potlacenih, ljubi stranca, hrani gladne, brine za sirocad i udovice.[27] Biblija takoder pokazuje da Bog želi uciniti sve to kroz ljude kojima je do toga stalo. Bog drži odgovornim posebno one koji su imenovani u politicko ili pravosudno vodstvo u društvu,[28] ali svemu je Božjem narodu zapovjedeno – Zakonom i Prorocima, Psalmima i mudrosnim knjigama, Isusom i Pavlom, Jakovom i Ivanom – da odražava Božju ljubav i pravednost u prakticnoj ljubavi i pravednosti za potrebite.[29] Takva ljubav prema siromašnima zahtijeva ne samo milosrdnu ljubav i djela suosjecanja, nego i ostvarenje pravednosti kroz javno razotkrivanje i suprotstavljanje tlacenju koje iskorištava siromašne. „Ne smijemo se plašiti javnoga razotkrivanja zla i nepravde bilo gdje se oni pojavili.“[30] Sa stidom ispovijedamo cinjenicu da po ovome pitanju ne dijelimo Božju žarku zauzetost, nismo utjelovili Božju ljubav, ne odražavamo Božju narav i ne cinimo Božju volju. Iznova se predajemo zadatku promicanja pravednosti, ukljucujuci i solidarnost i zalaganje za marginalizirane i ugnjetavane. Prepoznajemo tu borbu protiv zla kao dimenziju duhovnoga ratovanja koje se jedino može dobiti kroz pobjedu križa i uskrsnuca u sili Duha Svetoga, uz stalne molitve.

D) Ljubimo svoje bližnje kao sebe. Isus je pozvao svoje ucenike da slušaju ovu zapovijed kao drugu najvecu u Zakonu, ali onda (navod iz istoga poglavlja) radikalno produbljuje  zapovijed „ljubi stranca kao sebe“ u „ljubite svoje neprijatelje.“[31]

Takva ljubav prema bližnjima zahtijeva od nas da odgovorimo svim ljudima iz srca evandelja, u poslušnosti Kristovoj zapovijedi, nasljedujuci Kristov primjer. Ta ljubav prema bližnjima prigrljuje ljude drugih vjera, a proteže se i na one koji nas mrze, klevecu i progone pa cak i ubijaju. Isus nas je ucio da na laži odgovaramo istinom, da onima koji nam cine zlo odgovaramo djelima ljubavi, milosrda i opraštanja, da na nasilje i ubojstva protiv njegovih ucenika odgovorimo samožrtvovanjem kako bismo privukli ljude i razbili lanac zla. Odlucno odbacujemo nasilje kao sredstvo širenja evandelja i odricemo se napasti odmazde i osvete protiv onih koji nam cine nažao. Takva neposlušnost nije u skladu s primjerom i naukom o Kristu u Novome zavjetu.[32] No, istovremeno, naša dužnost ljubavi prema patnji naših bližnjih zahtijeva od nas da tražimo pravdu u njihovo ime kroz odgovarajuce žalbe na pravne i državne vlasti koje djeluju kao Božji sluge u kažnjavanju zlocinitelja.[33]

E) Svijet koji ne ljubimo. Svijet Božjega dobrog stvaranja postao je svijet ljudske i sotonske pobune protiv Boga. Zapovjedeno nam je da ne ljubimo taj svijet grešnih želja, pohlepe i ljudskoga ponosa. S tugom  ispovijedamo da upravo te oznake svjetovnosti tako cesto unakazuju našu kršcansku prisutnost i onemogucuju svjedocanstvo evandelja.[34]

Iznova se obvezujemo ne udvarati se posrnulu svijetu i njegovim prolaznim strastima nego ljubiti citavi svijet onako kao što ga Bog ljubi. Mi dakle ljubimo svijet u svetoj cežnji za njegovim otkupljenjem i obnovom svega stvorenja i svih kultura u Kristu, u cežnji za okupljanjem Božjega naroda iz svih naroda do kraja zemlje te u težnji za okoncanjem sveg razaranja, siromaštva i neprijateljstva.

8. LJUBIMO EVANÐELJE BOŽJE

Kao Isusovi ucenici, mi smo ljudi evandelja. Srž je našega identiteta žudnja za biblijskom Dobrom viješcu o Božjemu djelu spasenja po Isusu Kristu. Ujedinjeni smo svojim iskustvom Božje milosti u evandelju i svojom motivacijom da to evandelje milosti obznanimo citavome svijetu svim raspoloživim sredstvima.

A) Ljubimo dobre vijesti u svijetu loših vijesti. Evandelje govori o strašnom ucinku ljudskoga grijeha, neuspjeha i covjekove potrebe. Ljudska su se bica pobunila protiv Boga, odbacila njegov autoritet i poslušnost njegovoj rijeci. U tome grešnom stanju otudeni smo od Boga, otudeni jedni od drugih i od stvorenoga poretka. Grijeh zaslužuje Božju osudu. Oni koji odbijaju pokajati se i oni koji se „ne pokoravaju evandelju Gospodina našega Isusa Krista bit ce kažnjeni vjecnim uništenjem i udaljeni iz Božje prisutnosti“.[35] Ucinci grijeha i moc zla oštetili su svaku dimenziju ljudske osobnosti (duhovne, fizicke, intelektualne i relacijske). Proželi su kulturni, ekonomski, društveni, politicki i vjerski život kroz sve kulture i sve naraštaje u povijesti. Prouzrocili su nesaglediv jad ljudske rase i štetu Božjemu stvorenju. Na toj turobnoj pozadini biblijsko je evandelje doista jako Dobra vijest.

B) Ljubimo poruku koju nam evandelje iznosi. Evandelje najavljuje kao Dobru vijest povijesna dogadanja koja opisuju život, smrt i uskrsnuce Isusa iz Nazareta. Kao sin Davidov, obecani Mesija Kralj, Isus je Onaj po kojemu je sam Bog uspostavio svoje kraljevstvo i djelovao za spasenje svijeta, omogucujuci svim narodima na zemlji da budu blagoslovljeni, kao što je obecao Abrahamu. Ovako Pavao definira evandelje: „Krist umrije za naše grijehe – po Pismima, i bî pokopan, i treci dan bî uskrišen – po Pismima, i ukaza se Kefi, a zatim Dvanaestorici.“ Evandelje tvrdi da je na Kristovu križu Bog, u osobi svoga Sina i umjesto nas, uzeo na sebe presudu koju naš grijeh zaslužuje. U istome je velikom djelu spasenja, dovršenom, potvrdenom i objavljenom po uskrsnucu, Bog izvojevao odlucujucu pobjedu nad Sotonom, smrcu i svim zlim silama, oslobodio nas od njihove moci i straha, a njih odredio za konacnu propast. Omoguceno je pomirenje vjernika s Bogom i jednih s drugima preko svih granica i neprijateljstava. Po križu je Bog ostvario i svoju nakanu konacnoga pomirenja cjelokupnog stvorenja te nam je u tjelesnom Isusovu uskrsnucu podario prvinu novoga stvorenja. „Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom.“[36] Kako ljubimo evandeosku poruku!

C) Ljubimo sigurnost koju evandelje donosi. Iskljucivo kroz povjerenje u Krista sjedinjeni smo s Kristom po Duhu Svetome te smo ubrojeni u pravednike u Kristu pred Bogom. Buduci da smo opravdani vjerom imamo mir s Bogom i nismo više pod osudom. Primamo oproštenje svojih grijeha. Nanovorodeni smo za živu nadu, sudjelujuci  u životu uskrsloga Krista. Bog nas je posvojio da budemo sunasljednici s Kristom. Postali smo gradani Božjeg naroda Saveza, clanovi Božje obitelji i mjesto Božjega prebivanja. Tako, s povjerenjem u Krista, imamo punu sigurnost spasenja i vjecni život, jer naše spasenje u konacnici ovisi, ne o nama, nego o Kristovu djelu i Božjem obecanju. „Ništa nas u svemu stvorenju nece moci rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“[37] Kako ljubimo obecanja koja evandelje donosi!

D) Ljubimo obnovu koju evandelje stvara. Evandelje je Božja životno obnoviteljska snaga koja je na djelu u svijetu. „To je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje.“[38] Samo je vjera sredstvo po kojemu se primaju blagoslov i sigurnost evandelja. Spasonosna vjera, medutim, nikada ne ostaje sama, nego se nužno ocituje u poslušnosti. Kršcanska poslušnost jest „vjera koja se izražava kroz ljubav.“[39] Nismo spašeni po dobrim djelima, ali nakon što smo primili spasenje po milosti „stvoreni smo u Kristu Isusu da bismo cinili dobra djela.“[40] „Vjera sama po sebi, ako je ne prate djela, mrtva je.“[41] Pavao sagledava eticku transformaciju koju evandelje ostvaruje kao djelo Božje milosti – one milosti koja je omogucila naše spasenje prvim Kristovim dolaskom te one milosti koja nas uci živjeti eticki u svjetlu njegova Drugog dolaska.[42] Za Pavla je ‘slušati evandelje’ znacilo uzdati se u milost, ali i biti poucen milošcu.[43] Pavlov je misijski cilj bio dovesti „poslušnosti vjere“ sve narode.[44] Ovaj snažno naglašen jezik saveza veoma podsjeca na Abrahama. Povjerova Abraham Božjemu obecanju, što mu se ubrojilo u pravednost, a zatim posluša Božju zapovijed iskazujuci time svoju vjeru. „Vjerom Abraham … posluša.“[45] Pokajanje i vjera u Isusa Krista prva su djela poslušnosti pozivu evandelja, a trajna poslušnost Božjim zapovijedima nacin je življenja za koji nas evandelje osposobljuje, kroz posvecenje Duhom Svetim.[46] Poslušnost je stoga živi dokaz spasonosne vjere i njezin živi plod. Poslušnost je i test naše ljubavi prema Isusu. „Tko ima moje zapovijedi i drži ih, on me ljubi.“ [47]“A po ovome znamo da ga poznajemo: ako njegove zapovijedi držimo.“[48] Kako ljubimo snagu evandelja!

9. LJUBIMO NAROD BOŽJI

Narod Božji predstavlja one iz svih naraštaja i svih naroda koje je Bog u Kristu uzljubio, izabrao, pozvao, spasio i posvetio kao narod za sebe – da sudjeluju u Kristovoj slavi kao gradani novoga stvaranja. Bog je nama – kao onima koje je ljubio od vjecnosti u vjecnost, kroz svu našu burnu i buntovnu povijest – zapovjedio da ljubimo jedan drugoga. Jer je „Bog tako ljubio nas, da i mi trebamo ljubiti jedni druge,“ a time „biti nasljedovatelji Božji … i živjeti život ljubavi baš kao što je Krist nas ljubio i predao samoga sebe za nas.“ Ljubav jednih za druge u Božjoj obitelji ne samo da je poželjna mogucnost nego i neizbježna zapovijed. Takva ljubav prvi je dokaz poslušnosti evandelju i mocan pokretac svjetske misije.[49]

A) Ljubav poziva na jedinstvo. Isusova zapovijed koja kaže da njegovi ucenici trebaju ljubiti jedan drugoga povezana je s njegovom molitvom da budu jedno. I zapovijed i molitva misijski su usmjerene – „Da bi svijet znao da su moji ucenici“ i da „bi svijet znao da si me ti [Otac] poslao“.[50] Kad su kršcanski vjernici ujedinjeni u ljubavi preko granica svjetskih neiskorjenjivih podjela – granica rase, boje kože, društvenog sloja, ekonomskih prednosti ili politicke pripadnosti – to je najuvjerljiviji znak istine evandelja. Medutim, malo je toga što tako uništava naše svjedocanstvo kao kršcani koji odražavaju i šire te podjele medu sobom. Hitno tražimo novu globalnu suradnju u Tijelu Kristovu na svim kontinentima, ukorijenjenu u dubokoj medusobnoj ljubavi, medusobnom podlaganju i dramaticnom ekonomskom dijeljenju bez paternalizma ili nezdrave ovisnosti. Tražimo to ne samo zato da bismo iskazivali svoju ljubav jedan naspram drugomu ne samo rijecima nego i poradi imena Kristova i Božje misije u svijetu.

B) Ljubav poziva na iskrenost. Ljubav govori istinu milosti. Nitko nije više ljubio narod Božji od Izraelovih proroka i samoga Isusa. Ipak, nitko ih nije i iskrenije suocio s istinom o njihovu neuspjehu, idolopoklonstvu i pobuni protiv Gospodina njihova Saveza. Cineci tako, proroci su pozivali narod Božji na pokajanje, kako bi im moglo biti oprošteno i kako bi mogli biti vraceni u službu Božje misije. Iz istog se razloga taj glas prorocke ljubav mora cuti i danas.

Takva iskrenost povezana s ljubavlju poziva nas da se u pokajanju vratimo pobožnom životu poniznosti, integriteta i jednostavnosti žrtve. Moramo se odreci idolopoklonstva aroganciji, manipuliranom uspjehu i potrošackoj pohlepi koje zavodi mnoge od nas, a i naše vode. Naša ljubav prema Crkvi Božjoj uzrokuje bolnu tugu zbog naše nakaznosti koja tako izoblicuje lice našega dragog Gospodina Isusa Krista i skriva njegovu ljepotu od svijeta – od onoga svijeta koji je ocajno potrebit njegove prisutnosti.

C) Ljubav poziva na solidarnost. Ljubiti jedan drugoga ukljucuje posebnu skrb za one koji su  proganjani i nalaze se u zatvoru zbog svoje vjere i svjedocanstva. Ako jedan dio tijela pati, pate svi dijelovi tijela s njime. Svi smo mi, kao i Ivan, „suzajednicari u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu.“[51] Obvezujemo se da cemo sudjelovati u trpljenju dionika Tijela Kristova u citavome svijetu informiranjem, molitvom, zagovaranjem te drugim sredstvima potpore. Takvo sudjelovanje, medutim, ne vidimo samo kao cin sažaljenja, nego kao i želju da saznamo o cemu Crkva koja trpi može pouciti i dati onim dijelovima Tijela Kristova koji ne pate na isti nacin. Upozoreni smo na to da crkva koja se osjeca ugodno u svome bogatstvu i samodostatnosti može, poput laodicejske crkve, postati crkvom na koju ce Isus gledati kao na crkvu koja je slijepa i ne vidi svoje vlastito siromaštvo, i u kojoj se on osjeca kao strancem pred vratima[52]

Isus poziva sve svoje ucenike da zajedno, kao jedna obitelj medu svim narodima, budu pomireni u zajedništvu u kojemu je njegova pomirujuca milost razrušila sve grešne podjele. Ta je Crkva zajednica milosti, poslušnosti i ljubavi u zajedništvu Duha Svetoga, u kojoj se ogledaju slavna Božja svojstva i Kristove milostive znacajke te prikazuje Božja mnogostruka mudrost. Crkva je – kao najocitiji sadašnji izricaj Kraljevstva Božjega – zajednica pomirenih vjernika koji ne žive više za sebe, nego za Spasitelja koji ih je ljubio i sebe dao za njih.

10. LJUBIMO BOŽJU MISIJU

Predani smo svjetskoj misiji, jer se ona nalazi u središtu našega razumijevanja Boga, Biblije, Crkve, ljudske povijesti i konacne buducnosti. Cijela Biblija otkriva Božju nakanu o tome da sve na nebu i zemlji dovede u jedinstvo pod Kristom, sve pomirivši kroz krv njegova križa, na hvalu slave Božje i milosti. U ispunjenju svoje misije Bog ce preobraziti ovo stvorenje razoreno grijehom i zlom u novo stvorenje u kojemu više nece biti grijeha ili prokletstva. Bog ce ispuniti svoje obecanje dano Abrahamu da ce blagosloviti sve narode na zemlji, kroz evandelje Isusa, Mesije, koji je od potomstva Abrahamova. Bog ce preobraziti slomljeni svijet u kojemu žive narodi što su raspršeni po Božjoj osudi  u novo covjecanstvo koje ce biti otkupljeno krvlju Kristovom iz svakoga plemena, naroda, zemlje i jezika te okupljeno u štovanju Boga našega i Spasitelja. Bog ce dokinuti vladavinu smrti, propadljivosti i nasilja kada se Krist vrati da utvrdi svoju vjecnu vladavinu života, pravde i mira. Tada ce Bog, Emanuel, prebivati s nama, i kraljevstvo svijeta postat ce Kraljevstvo Gospodina našega i Pomazanika njegova i on ce kraljevati zauvijek.[53]

A) Naše sudjelovanje u Božjoj misiji. Bog poziva svoj narod na sudjelovanje u njegovoj misiji. Crkva u svim narodima – po Kristu Isusu – stoji u slijedu s Božjim narodom u Starome zavjetu. S njime smo pozvani po Abrahamu i poslani smo biti na blagoslov i svjetlo narodima. S njim smo pozvani po Zakonu i Prorocima biti suobliceni  u zajednicu svetosti, suosjecanja i pravde u svijetu grijeha i patnje. Otkupljeni smo križem i uskrsnucem Isusa Krista te osnaženi Duhom Svetim za svjedocenje o onome što je Bog ucinio u Kristu. Crkva postoji da štuje i proslavlja Boga za svu vjecnost te da sudjeluje u obnoviteljskoj Božjoj misiji u povijesti. Naša misija u potpunosti proizlazi iz Božje misije, obraca se cijelomu Božjem stvorenju i u svome se središtu temelji na otkupiteljskoj pobjedi na križu. To je narod kojemu pripadamo, ciju vjeru ispovijedamo i u cijoj misiji sudjelujemo.

B) Integritet naše misije. Izvor naše cjelokupne misije jest ono što je Bog ucinio u Kristu za otkupljenje cijeloga  svijeta, ono što nam je objavljeno u Bibliji. Naš je evangelizacijski zadatak obznaniti Dobru vijest svim narodima. Svijet u kojemu živimo – svijet grijeha, patnje, nepravde i nereda u stvorenju – surjecje je svekolike naše misije. Bog nas šalje u taj svijet da ljubimo i služimo poradi Krista. Naše misija stoga mora odražavati integraciju evangelizacije i predanoga angažmana u svijetu, jer cjelokupna biblijska objava Božjega evandelja nalaže oboje.

„Sama evangelizacija jest naviještanje povijesnoga i biblijskog Krista kao Spasitelja i Gospodina, s nakanom poticanja ljudi da mu pristupe i budu pomireni s Bogom … rezultati evangelizacije ukljucuju poslušnost Kristu, prikljucenje njegovoj Crkvi i odgovorno služenje u svijetu … tvrdimo da su evangelizacija i društvenopoliticki angažman sastavnice naše kršcanske dužnosti. I to stoga što oboje predstavlja nužan iskaz našega nauka o Bogu i covjecanstvu, naše ljubavi za bližnje te poslušnosti prema Isusu Kristu … spasenje koje naviještamo mora u cijelosti preobražavati naše osobne i društvene odgovornosti. Vjera bez djela je mrtva.'[54]

„Integralna misija jest naviještanje i obznanjivanje evandelja. Ne radi se samo o tome da se evangelizacija i društveni angažman ostvaruju jedno pored drugog. Umjesto toga, u cjelovitoj misiji naš navještaj ima društvene posljedice, buduci da pozivamo ljude na ljubav i pokajanje u svim podrucjima života. I naš društveni angažman ima evangelizacijske posljedice, buduci da naviještamo obnoviteljsku milost Isusa Krista. Zanemarimo li svijet, izdajemo Rijec Božju koja nas šalje služiti svijetu. Zanemarimo li Rijec Božju, nemamo što donijeti svijetu.'[55]

Obvezujemo se na integralno i dinamicko ostvarenje svih dimenzija misije na koje Bog poziva svoju Crkvu. Bog nam zapovijeda da svim narodima obznanimo istinu o Božjoj objavi, kao i evandelje o spasiteljskoj milosti Božjoj po Isusu Kristu, pozivajuci sve narode na pokajanje, vjeru, krštenje i poslušno uceništvo. Bog nam zapovijeda da odražavamo njegovu narav kroz samilosnu skrb za potrebite te ocitujemo vrijednosti i moc Božjega kraljevstva u zauzimanju za pravdu i mir te u skrbi za Božje stvorenje.

U odgovoru na Božju bezgranicnu ljubav za nas u Kristu i iz naše ljubavi za njega iznova se posvecujemo, uz pomoc Duha Svetoga, u potpunosti poštivati sve što Bog zapovijeda, uz samoodricajucu poniznost, radost i odvažnost. Obnavljamo ovaj zavjet s Gospodinom koga ljubimo, jer je on prvi ljubio nas.

DRUGI DIO

SLUŽIMO PORADI GOSPODINA: CAPETOWNSKI POZIV NA DJELOVANJE

UVOD

Naš savez s Bogom povezuje ljubav i poslušnost. Bog se raduje kad vidi ‘naša djela koja proistjecu iz vjere’ i naš ‘rad potaknut ljubavlju’,[56] jer smo ‘njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.’[57]

Kao clanovi svjetske Crkve Isusa Krista, nastojali smo slušati Božji glas po Duhu Svetome. Slušali smo njegov glas koji je do nas došao po njegovoj pisanoj Rijeci u izlaganju poslanice Efežanima, i po glasovima njegova naroda širom svijeta. Naših šest glavnih tema kongresa pruža okvir za razumijevanje izazova s kojima se susrece Kristova Crkva širom svijeta, kao i naše prioritete za buducnost. Pod tim ne mislimo da su ove obveze jedine koje Crkva treba uzeti u obzir, ili da su prioritetiu cijelom svijetu isti.

IIA Svjedociti o Kristovoj istini u pluralistickom, globaliziranom svijetu

1. Istina i osoba Isusa Krista

Isus Krist je kozmicka istina. Buduci da Isus jest istina, istina u Kristu je (i) osobna i propozicionalna, (ii) univerzalna i kontekstualna, (iii) konacna i sadašnja.

A) Kao Kristovi ucenici pozvani smo biti ljudi istine.

  1. Moramo živjeti istinu. Živjeti istinu znaci biti lice Isusovo, po kojemu se slava evandelja objavljuje slijepim umovima. Ljudi ce vidjeti istinu na licu onih koji žive svoje živote za Isusa, u vjernosti i ljubavi.
  2. Moramo naviještati istinu. Govorno naviještanje istine evandelja i dalje je na prvom mjestu u našoj misiji. To se ne može odvojiti od življenja istine. Djela i rijeci moraju ici zajedno.

B) Pozivamo crkvene vode, pastire i evangelizatore da propovijedaju i poucavaju puninu biblijskog evandelja u svom njegovom kozmickom obujmu i istini, kao što je to i Pavao cinio. Moramo predstaviti evandelje ne samo kao ponudu osobnog spasenja, ili kao bolje rješenje od onih koje drugi bogovi mogu pružiti, vec kao Božji plan za cjelokupni svemir u Kristu. Ljudi ponekad dodu Kristu kako bi riješili osobne potrebe, ali s Kristom ostaju, kad spoznaju da on jest istina.

2. Istina i izazov pluralizma

Kulturni i religijski pluralizam je cinjenica i kršcani su, primjerice u Aziji, s tim živjeli kroz stoljeca. Sve religije tvrde da je njihov put, put istine. Vecina ce nastojati poštivati izazovne tvrdnje drugih vjera i živjeti zajedno s njima. Medutim postmoderni, relativisticki pluralizam je drukciji. Njegova ideologija nijece apsolutnu ili univerzalnu istinu. Iako tolerira tvrdnje o istini, na njih gleda više kao na kulturološki konstrukt. (Ova pozicija je logicki samodokidajuca jer kao jedna apsolutna istina tvrdi da ne postoji jedna apsolutna istina.) Takav pluralizam ‘toleranciji’ pripisuje vrhovnu vrijednost, no može poprimiti i nasilne forme u zemljama u kojima sekularizam ili agresivni ateizam reguliraju javnu scenu.

A) Ceznemo vidjeti vecu zauzetost u napornom radu snažne apologetike. Ovo se mora dogadati na dvije razine.

  1. Moramo prepoznati, opremiti i moliti za one koji mogu sudjelovati na najvišoj razini intelektualne i javne rasprave zalažuci se za obranu biblijskih istina na javnoj sceni.
  2. Pozivamo crkvene vode i pastire da opreme sve vjernike hrabrošcu i alatima kako bi mogli povezati istinu s prorockom relevantnošcu u svakodnevnom javnom razgovoru i tako se ukljuciti u svaki aspekt kulture u kojoj živimo.

3. Istina na radnom mjestu

Biblija nam pokazuje Božju istinu o ljudskom radu kao djelu Božje dobre nakane sa stvorenjem. Biblija cijeli naš radni vijek vidi kao dio službe, dok služimo Bogu u razlicitim zvanjima. Nasuprot tome, lažna podjela na ‘sveto i svjetovno’ prožela je razmišljanje i djelovanje Crkve. Ova podjela nam govori da vjerske aktivnosti pripadaju Bogu, a druge djelatnosti ne. Vecina kršcana veci dio svog vremena provodi na poslu za koji mogu misliti da je od male duhovne vrijednosti (tzv. svjetovni rad). Ali Bog je Gospodar cjelokupnog života. ‘Što god radite, cinite to zdušno kao Gospodinu, a ne kao ljudima’,[58] rekao je Pavao robovima na poganskom radnom mjestu.

Unatoc ogromnih evangelizacijskih i transformacijskih prilika na radnom mjestu, gdje odrasli kršcani imaju najviše veze s ne-kršcanima, malo je crkava s vizijom za opremanje svojih ljudi da iskoriste te prilike. Nismo uspjeli razumjeti da je rad po sebi biblijski i istinski znacajan, kao što nismo uspjeli dovesti cijeli život pod Kristovo gospodstvo.

A) Ovu podjelu na sveto i sekularno imenujemo najvecom zaprekom za mobilizaciju svih Božjih ljudi u Božju misiju, te pozivamo kršcane širom svijeta da odbace svoje nebiblijske pretpostavke i odupru se njihovim štetnim ucincima. Suprotstavljamo se tendenciji razumijevanja službe i poslanja (lokalno i kros-kulturalno), kao zadatka placenih službenika i misionara, a koji cine tek mali postotak Kristova tijela.

B) Pozivamo sve vjernike da prihvate i afirmiraju kao od Boga im dan zadatak svoju dnevni posao i misiju ma gdje to bilo. Poticemo pastore i crkvene vode da podrže ljudi u takvoj službi – u zajednici i na radnom mjestu – ‘da opreme svete za djelo službe’ – u svakom dijelu njihova života.

C) Potreban nam je intenzivan napor za osposobljavanje svih Božjih ljudi u cjeloživotnom uceništvu, što znaci živjeti, misliti, raditi i govoriti iz biblijskog svjetonazora i s misijskom ucinkovitošcu na svakom mjestu ili okolnostima svakodnevnog života i rada.

Kršcani u mnogim vještinama, obrtima, tvrtkama i zanimanjima, cesto mogu ici na mjesta gdje tradicionalni osnivaci crkava i evangelizatori nemaju pristupa. Ono što ti ‘šatorari’ i poslovni ljudi na radnom mjestu rade mora se vrednovati kao aspekt službe mjesnih crkava.

D) Poticemo crkvene vode da razumiju strateške utjecaje službe na radnom mjestu i da mobiliziraju, opreme i pošalju clanove svojih crkava kao misionare na radna mjesta, kako u svojim lokalnim zajednicama, tako i u zemlje koje su zatvorene za tradicionalne oblike evandeoskog svjedocanstva.

E) Pozivamo celnike misija da u potpunosti integriraju ‘šatorare’ u globalnu misijsku strategiju.

4. Istina i globalizirani mediji

Obvezujemo se na obnovljeni kriticki i kreativni angažman u medijima i tehnologiji, kao djela zastupanja istine Isusa Krista u našim kulturama obilježenim medijima. Moramo to uciniti kao Božji ambasadori istine, milosti, ljubavi, mira i pravde.

Uocavamo sljedece glavne potrebe:

A) Svijest o medijima: pomoci ljudima da razviju sposobnost kritickog vrednovanja poruka koje primaju, kao i svjetonazor koji se iza njih krije. Mediji mogu biti neutralni, a ponekad i prijateljski prema evandelju. Ali takoder se koriste za promociju pornografije, nasilja i pohlepe. Poticemo pastore i crkve da se otvoreno suoce s ovim pitanjima i osiguraju pouku i smjernice za vjernike kako bi se mogli oduprijeti tim pritiscima i iskušenjima.

B) Prisutnost u medijima: razviti autenticne i vjerodostojne modele kršcanske prisutnosti i komunikatore za medije vijesti i zabave i priznati ove karijere kao dostojno sredstvo utjecaja za Krista.

C) Medijske službe: razviti kreativno, interaktivno i kombinirano korištenje ‘tradicionalnih’, ‘starih’ i ‘novih’ medija kako bi se prenijelo evandelje Isusa Krista u kontekstu biblijskog holistickog svjetonazora.

5. Istina i umjetnost u misiji

Posjedujemo dar kreativnosti, jer smo nositelji Božje slike. Umjetnost u svojim razlicitim oblicima sastavni je dio onoga što cinimo kad kao ljudi odražavamo nešto od ljepote i istine o Bogu. Umjetnici, kad daju najbolje od sebe, promicatelji su istine i tako umjetnost predstavlja jedan od važnih nacina na koji možemo govoriti istinu evandelja. Drama, ples, prica, glazba i vizualna slika mogu biti izrazi, kako stvarnosti naše slomljenosti, tako i nade koja je utemeljena u evandelju koje najavljuje obnovu svega.

U svijetu misije, umjetnost je još neiskorišten resurs. Snažno poticemo vece sudjelovanje kršcana u umjetnosti.

A) Ceznemo vidjeti kako se Crkva u svim kulturama energicno ukljucuje u umjetnost kao kontekst za misiju tako što ce:

  1. Vratiti umjetnost u život zajednice vjere kao valjan i vrijedan dio našeg poziva na uceništvo;
  2. Podržavati one s umjetnickim darovima, posebice sestre i bracu u Kristu, kako bi oni mogli napredovati u svom radu;
  3. Dopustiti umjetnosti da služi kao gostoljubivo okruženju u kojem možemo priznati i upoznati bližnje i strance;
  4. Poštivati kulturalne razlicitosti i slaviti autohtoni umjetnicki izraz.

6. Istina i nove tehnologije

Ovo je stoljecu naširoko poznato kao “stoljece biotehnologije”, s napretkom u svim novim tehnologijama (bio-, info-, digitalna i nano- te virtualna stvarnost, umjetna inteligencija i robotika). To ima duboke implikacije za Crkvu i misiju, posebice u odnosu na biblijske istine o tome što znaci biti covjek. Moramo autenticno promicati kršcanske odgovore i prakticno djelovati na podrucju javnih politika kako bi se osiguralo da se tehnologija ne koristi za manipulaciju, iskrivljavanje i uništavanje, vec da se sacuva i bolje ispuni naša ljudskost, kao onih koje je Bog stvorio na svoju sliku. Pozivamo da:

A) Vode mjesnih crkava (i) poticu, podupiru i postavljaju pitanja clanovima crkve koji se profesionalno bave znanošcu, tehnologijom, zdravstvom i javnom politikom, i (ii) predstave teološki mislecim studentima potrebu da kršcani udu na ta podrucja.

B) Seminari u svoje kurikulume ukljuce ova podrucja, kako bi buduci crkveni vode i ucitelji teologije razvili informiranu kršcansku kritiku novih tehnologija.

C) Teolozi i kršcani u vladama, poslovnim, akademskim zajednicama i tehnickim podrucjima, oforme nacionalne ili regionalne ‘trustova mozgova’ ili partnerstva i da se ukljuce u nove tehnologije i progovore u oblikovanju javnih politika biblijskim i relevantnim glasom.

D) Sve mjesne kršcanske zajednice pokažu poštovanje za jedinstveno dostojanstvo i svetost ljudskoga života, prakticnom i holistickom brigom koja integrira fizicke, emocionalne, relacijske i duhovne aspekte našeg stvorenog covjecanstva.

 7. Istina i javnost

Meduovisna podrucja vlasti, poslovnog sektora i akademske zajednice imaju jak utjecaj na vrijednosni sustav svakoga naroda i, ljudski govoreci, definiraju slobodu Crkve.

A) Poticemo Kristove sljedbenike da se aktivno angažiraju na tim podrucjima, kako u javnim službama tako i u privatnom poduzetništvu, kako bi oblikovali društvene vrijednosti i utjecali na javne rasprave. Ohrabrujemo podršku kristocentricnim školama i sveucilištima koji su predani akademskoj izvrsnosti i biblijskim istinama.

B) Biblija osuduje korupciju. Ona podriva gospodarski razvoj, onemogucuje donošenje pravednih odluka i uništava društvenu koheziju. Ne postoji narod bez korupcije. Pozivamo kršcane na radnom mjestu, a posebice mlade poduzetnike, da kreativno razmišljaju o tome kako se najbolje mogu oduprijeti ovoj pošasti.

C) Poticemo mlade kršcane, akademske gradane, da razmotre mogucnost dugorocnih karijera na sekularnim sveucilištima, da (i) poducavaju i (ii) razvijaju svoje discipline iz biblijskog svjetonazora i time utjecu na njihov razvoj. Ne usudujemo se zanemariti akademije.[59]

IIB Graditi Kristov mir u podijeljenom i slomljenom svijetu

1. Mir koji je Krist ostvario

Pomirenje s Bogom je neodvojivo od pomirenja jednih s drugima. Krist, koji je naš mir, ostvario je mir po križu, i propovijedao mir podijeljenom svijetu Židova i pogana. Jedinstvo Božjeg naroda je istovremeno cinjenica (‘on od dvoga nacini jedno’) i zadatak (‘uložite svaki napor da sacuvate jedinstvo Duha svezom mira’). Božji plan integracije cjelokupnog stvorenja u Kristu uoblicen je etnickim pomirenjem Božjeg novog covjecanstva. Takva je snaga evandelja kao što je obecano Abrahamu.[60]

Potvrdujemo da, iako židovski narod nije stran Božjim savezima i obecanjima, kako Pavao opisuje pogane, on još uvijek treba pomirenja s Bogom po Kristu Isusu. Nema razlike, rekao je Pavao, izmedu Židova, i pogana kako u grijehu, tako ni u spasenju. Samo u i po križu mogu i imati pristup Bogu Ocu po jednom Duhu.[61]

A) I dalje, dakle, snažno naglašavamo potrebu da cijela Crkva sa židovskim narodom podijeli Radosnu vijest o Isusu kao Mesiji, Gospodinu i Spasitelju. U duhu Poslanice Rimljanima 14-15, pozivamo nežidove da prihvate, ohrabre i mole za mesijanske židovske vjernike, u njihovom svjedocenju svom narodu.

Pomirenje s Bogom i jednih s drugima takoder predstavlja temelj i poticaj za traženje pravednosti koju Bog ocekuje, i bez koje, kaže Bog, ne može biti mira. Istina i trajno pomirenje zahtijeva priznavanje prošlih i sadašnjih grijeha, pokajanje pred Bogom, ispriku povrijedenima, kao i traženje i davanje oproštenja. Ono takoder ukljucuje opredjeljenje Crkve da traži pravdu i nadoknadu,

B) Ceznemo vidjeti Kristovu Crkvu širom svijeta, one koji su pomireni s Bogom, kako žive pomirenje jednih s drugima i predani su zadaci i borbi biblijskog mirotvorstva u Kristovo ime.

2. Kristov mir u etnickom sukobu

Etnicka raznolikost je Božji dar i plan za njegovo stvorenje.[62] Ona je uneredena ljudskim grijehom i ponosom, a rezultira zbunjenošcu, svadi, nasilju i ratovima medu narodima. No, etnicka ce raznolikost biti sacuvana u novom stvorenju, kada ce se ljudi iz svakoga naroda, plemena, naroda i jezika okupiti kao otkupljeni narod Božji.[63] Priznajemo da cesto nismo uzimali ozbiljno etnicki identitet i vrednovali ga onako kako to Biblija cini, u stvaranju i otkupljenju. Nismo poštivali etnicki identitet drugih i ignorirali smo duboke rane koje takvo dugorocno nepoštivanje uzrokuje.

A) Pozivamo crkvene pastore i vode da poducavaju biblijske istine o etnickoj raznolikosti. Moramo pozitivno vrednovati etnicki identitet svih clanova crkve. No, takoder moramo pokazati kako su naše etnicke lojalnosti zamrljane grijehom i poducavati vjernike da su svi naši etnicki identiteti podredeni našem otkupljenom identitetu kao novom covjecanstvu u Kristu po križu.

S tugom i sramotom priznajemo sudjelovanje kršcana u nekim od najdestruktivnijih okolnosti etnickog nasilja i ugnjetavanja, kao i tužni muk velikih dijelova Crkve, kada se takvi sukobi dogadaju. Te situacije ukljucuju povijest i ostavštinu rasizma i crnog ropstva; holokaust nad Židovima; aparthejd, etnicko cišcenje, medukršcanska sektaška nasilja, desetkovanje autohtonih naroda, meduvjerska, politicka i etnicka nasilja, patnja Palestinaca, ugnjetavanje kasti i plemenski genocid. Kršcani koji, svojim djelovanjem ili nedjelovanjem pridodaju slomljenosti svijeta, ozbiljno ugrožavaju naše svjedocanstvo o evandelju mira. Stoga:

B) Poradi evandelja, žalimo, i pozivamo na pokajanje gdjegod su kršcani sudjelovali u etnickom nasilju, nepravdi i ugnjetavanju. Takoder, pozivamo na pokajanje za mnoge slucajeve kad su kršcani bili sudionici u tim zlima šutnjom, apatijom ili pretpostavljenom neutralnošcu, ili pružanjem neispravnih teoloških opravdanja za to.

Ako evandelje nije duboko ukorijenjeno u okolnosti, na nacin da izaziva i mijenja temeljne svjetonazore i sustave nepravde, onda se, kad dode zao dan, kršcanska vjera odbacuje kao neželjeni plašt, a ljudi se vracaju neobnovljenim lojalnostima i djelima. Evangelizacija bez discipline, ili probudenje bez radikalne poslušnosti Kristovim zapovijedima, nisu samo manjkavi, vec su i opasni.

Ceznemo za danom kad ce Crkva biti najsvjetliji model etnickog pomirenja i najaktivniji zagovornik razrješavanja sukoba.

Takva ocekivanja, ukorijenjena u evandelju, pozivaju nas da:

C) Prihvatimo puninu pomirujuce snage evandelja i to naucavamo. To ukljucuje puninu biblijskog razumijevanja pomirenja: da je Isus ne samo ponio naše grijehe na križ kako bi nas pomirio s Bogom, vec je uništio i naše neprijateljstvo kako bi nas pomirio jedne s drugima.

D) Usvojimo životni stil pomirenja. U prakticnom smislu to se ocituje kad kršcani:

  1. opraštaju progoniteljima, imajuci istovremeno hrabrosti u ime drugih suprotstaviti se nepravdi;
  2. pružaju pomoc i gostoprimstvo bližnjemu koji se nalazi ‘s druge strane’ u sukobu, preuzimajuci inicijativu za prelazak na drugu stranu tražeci pomirenje;
  3. nastavljaju svjedociti o Kristu u nasilnim okolnostima, spremni trpjeti, pa cak i umrijeti, radije nego sudjelovati u djelima uništenja ili osvete;
  4. sudjelovati u dugorocnom zacjeljivanju rana nakon sukoba, cineci Crkvu sigurnim utocištem i ljecilištem za sve, ukljucujuci i bivše neprijatelje.

E) Biti svjetionik i nositelj nade. Svjedocimo o Bogu koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom. Jedino u Kristovom imenu, te u pobjedi njegova križa i uskrsnuca, imamo autoritet da se suocimo s demonskim silama zla koje pogoršavaju ljudske sukobe i imamo moc za posluživanje njegove pomirujuce ljubavi i mira.

3. Kristov mir za siromašne i potlacene

Biblijski temelj našem opredjeljenju za traženja pravde i šaloma za potlacene i siromašne, sažet je u Capetownskom iskazu vjere, odjeljak 7 (c). Na toj osnovi, ceznemo za ucinkovitijim kršcanskim djelovanjem u:

Ropstvu i trgovini ljudima

Danas, diljem svijeta, postoji više ljudi u ropstvu (njihov se broj procjenjuje na 27 milijuna) nego prije 200 godina kada se Wilberforce borio za ukidanje transatlantske trgovine robljem. Procjenjuje se da samo u Indiji postoji 15 milijuna porobljene djece. Kastinski sustav tlaci niže kastinske skupine i iskljucuje Dalite. No, nažalost i sama je kršcanska Crkva na mnogim mjestima zaražena istim oblicima diskriminacije. Udruženi glas globalne Crkva mora se cuti u znak prosvjeda protiv onoga što je zapravo jedan od najstarijih svjetskih sustava ropstva. No, ako takvo globalno zagovaranje želi biti autenticno, Crkva sama mora odbaciti svaku nejednakost i diskriminaciju u sebi.

Raznim razlozima potaknute, do sada u povijesti nevidene migracije, dovele su do trgovine ljudima na svim kontinentima, rasprostranjeno je porobljavanje žena i djece u trgovini seksom, kao i zlostavljanju djece putem rada ili novacenjem u vojne postrojbe.

A) Ustanimo kao svjetska Crkva u borbu protiv zla trgovine ljudima, progovorimo i djelujmo prorocki ‘kako bi zatvorenici postali slobodni’. To mora ukljucivati rješavanje socijalnih, ekonomskih i politickih faktora koji hrane trgovinu ljudima. Svjetski robovi zazivaju globalnu Kristovu Crkvu: ‘Oslobodite našu djecu. Oslobodite naše žene. Budite naš glas. Pokažite nam novo društvo koje je Isus obecao.’

Siromaštvo

Prihvacamo svjedocanstvo cijele Biblije, koja nam pokazuje Božju želju, kako za sustavnom ekonomskom pravednošcu tako i za osobnim suosjecanjem, poštivanjem i darežljivošcu prema siromašnima i potrebitima. Radujemo se što se ovo veliko biblijsko ucenje sve više integrira u naše misijske strategije i praksu, kao što je to bilo u ranoj Crkve i kod apostola Pavla.[64]

U skladu s tim:

B) Prepoznajmo velike mogucnosti ‘Milenijskih razvojnih ciljeva’ za mjesnu i globalnu Crkvu. Pozivamo crkve da ih zagovaraju pred vladama i da se prikljuce naporima za njihovo ostvarenje, kao što je primjerice Deklaracija Micah.

C) Budimo hrabri izjaviti da svijet ne može progovoriti“ o njemu, a kamoli riješiti problem siromaštva, a da se ne suprotstavi pretjeranom bogatstvu i pohlepi. Evandelje naziva osioni konzumerizam idolatrijom. Kao oni koji služe Bogu, a ne bogatstvu, pozvani smo prepoznati da pohlepa stvara siromaštvo i odreci je se. U isto se vrijeme radujemo što evandelje ukljucuje i bogate u poziv na pokajanje i iskazuje im dobrodošlicu u zajedništvo onih koji su preobraženi opraštajucom milošcu.

4. Kristov mir za osobe s invaliditetom

Osobe s invaliditetom cine jednu od najvecih manjinskih grupa na svijetu. Procjenjuje se da ih je više od 600 milijuna. Vecina živi u nerazvijenim zemljama, te su stoga medu najsiromašnijima od siromašnih. Iako su tjelesna ili mentalna oštecenja dio njihova svakodnevnog iskustva, vecina je takoder onemogucena društvenim stavovima, nepravdom i nemogucnošcu pristupa resursima. Služenje osobama s invaliditetom ne završava medicinskom njegom ili socijalnom pomoci, vec ukljucuje i borbu uz njih i one koji se za njih brinu, njihove obitelji, za ukljucenost i ravnopravnost, kako u društvu, tako i u Crkvi. Bog nas poziva na uzajamno prijateljstvo, poštivanje, ljubav i pravdu.

A) Ustanimo kao kršcani širom svijeta da se odbace kulturološki stereotipi, jer i apostol Pavao rece: ‘mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu.’[65] Stvoreni na sliku Božju, svi mi imamo darove koje Bog može koristiti u svojoj službi. Predajemo se kako službi osobama s invaliditetom, tako i prihvacanju njihovog služenja.

B) Poticemo crkvene i misijske vode da ne razmišljaju samo o služenju osobama s invaliditetom, vec i da prepoznaju, afirmiraju i olakšaju misijski poziv samih vjernika s invaliditetom kao dijela Tijela Kristova.

C) Ožalošceni smo time što je mnogim osobama s invaliditetom receno da je njihova nesposobnost rezultat osobnih grijeha, nedostatka vjere ili nevoljkosti da se lijece. Mi poricemo da to Biblija uci kao univerzalnu istinu.[66] Takva lažna ucenja su pastoralno neosjetljiva i duhovno onemogucujuca; ona dodaju teret krivnje i frustrirane nade svim drugim preprekama s kojima se osobe s invaliditetom susrecu.

D) Obvezujemo se da cemo naše crkve uciniti mjestima ukljucenosti i jednakosti za osobe s invaliditetom i stajati uz njih u otporu predrasudama i zalaganju za njihove potrebe u široj društvenoj zajednici.

5. Kristov mir za njegovo trpece stvorenje

Naši biblijski mandat u odnosu na Božje stvorenje nalazi se u Capetownskom iskazu vjere, sekcije 7 (A). Sva su ljudska bica pozvana biti upravitelji obilnog bogatstva Božjeg dobrog stvorenja. Ovlašteni smo ostvarivati pobožno gospodarenje nad njim za dobrobit ljudskog blagostanja i potreba, primjerice u poljoprivredi, ribarstvu, rudarstvu, proizvodnji energije, inženjeringu, gradevinarstvu, trgovini, medicini. Cineci to, takoder smo pozvani brinuti se za zemlju i sva njezina stvorenja, jer zemlja pripada Bogu, a ne nama. Cinimo to za Gospodina Isusa Krista, koji je stvoritelj, vlasnik, održavatelj, otkupitelj i nasljednik svega stvorenoga.

Žalimo nad rasprostranjenom zloporabom i uništavanjem zemljinih resursa, ukljucujuci i njezinu biološku raznolikost. Vjerojatno najozbiljniji i najhitniji izazov s kojim se danas suocava fizicki svijet je prijetnja klimatskih promjena. To ce nesrazmjerno utjecati na one u siromašnim zemljama, jer ce tamo klimatski ekstremi biti najizraženiji, a takoder postoji i najmanja mogucnosti prilagodbe na njih. O svjetskom siromaštvu i klimatskim promjenama treba zajednicki progovoriti i na njih reagirati jednakom hitnošcu.

Poticemo kršcane širom svijeta da:

A) Usvoje nacin života koji se odrice destruktivnih ili zagadujucih potrošackih navika;

B) Legitimnim sredstvima vrše pritisak na vlade kako bi ih uvjerili da moralni imperativ stave iznad politicke probitacnosti u pitanjima uništavanja okoline i potencijalnih klimatskih promjena;

C) Prepoznaju i poticu misiološki poziv kako (i) kršcana koji sudjeluju u pravilnom iskorištavanju zemljinih resursa za ljudske potrebe i dobrobit, kroz poljoprivredu, industriju i medicinu, tako i (ii) kršcana koji sudjeluju u zaštiti i obnovi zemaljskih staništa i vrsta kroz ocuvanje i zastupanje. Obje skupine dijele isti cilj, jer obje služe istom Stvoritelju, Održavatelju i Otkupitelju.

IIC ŽIVJETI KRISTOVU LJUBAV MEÐU LJUDIMA DRUGIH VJERA

1. “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” ukljucuje osobe drugih vjera.

U svjetlu izjave Capetownskog iskaza vjere u sekciji 7 (d), odgovaramo na naš visoki poziv ucenika Isusa Krista uvidanjem da su ljudi drugih vjera naši bližnji u biblijskom smislu. Oni su ljudska bica stvorena na sliku Božju, koje Bog ljubi, a za cije grijehe je Krist umro. Nastojimo ih, ne samo vidjeti kao svoje bližnje, vec, u pokornosti Kristu, biti njima bližnji. Pozvani smo biti blagi, ali ne naivni, uvidavni ali ne lakovjerni, biti oprezni na moguce prijetnje s kojima se možemo suociti, ali ne ovladani strahom.

Pozvani smo širiti Radosnu vijest, ali ne na nedostojan nacin prozelitizma. Evangelizacija, što ukljucuje uvjerljivo racionalno argumentiranje, slijedeci primjer apostola Pavla, je ‘iskreno i otvoreno naviještanje evandelja koje ostavlja slušateljima da o tome potpuno slobodno donesu svoju odluku. Želimo biti osjetljivi na ljude drugih vjera te odbacujemo svaki pristup koji bi ukljucivao nasilno preobracanje.’[67] Prozelitizam je, s druge strane, pokušaj da se drugog prisili da postane ‘jedan od nas’, da ‘prihvati našu religiju’, ili pak da ‘se pridruži našoj denominaciji.’

A) U svoj našoj evangelizaciji obvezujemo se slijediti visoke eticke standarde. Naše svjedocanstvo mora biti obilježeno ‘blagošcu i poštovanjem, cuvajuci cistu savjest.’[68] Odbacujemo stoga svaki oblik svjedocanstva koji bi ukljucivao prisilu, bio on nemoralan, prijevaran ili uvredljiv.

B) U ime Boga ljubavi, kajemo se zbog našeg neuspjeha da se sprijateljimo s ljudima muslimanske, hinduisticke, budisticke i drugih vjerskih pozadina. U Isusovu duhu, poduzet cemo korake kojima bismo im pokazali ljubav, dobru volju i gostoprimstvo.

C) U ime Boga istine, (i) odbacujemo promicanje lažne i karikaturalne slike o drugim vjerama, i (ii) odbacujemo i suprotstavljamo se rasnim predrasudama, mržnji i strahu, poticano popularnim medijima i politickom retorikom.

D) U ime Boga mira, odbacujemo put nasilja i osvete u svim našim odnosima s ljudima drugih vjera, cak i kad smo nasilno napadnuti.

E) Potvrdujemo pravo mjesto dijalogu s ljudima drugih vjera, baš kao što je Pavao sudjelovao u raspravi sa Židovima i poganima u sinagogi i na javnim mjestima. Kao legitimni dio kršcanske misije, takav dijalog povezuje povjerenje u jedinstvenost Krista i istinu evandelja, sa slušanjem drugih u poštivanju.

2. Kristova nas ljubav poziva na trpljenje, a ponekad i na umiranje za evandelje

U našoj je misijskoj zauzetosti kao Kristovih svjedoka ponekad potrebno trpjeti, kao što su trpjeli apostoli i proroci Staroga zavjeta.[69] Spremnost na trpljenje je gorki test iskrenosti naše misije. Bog može koristiti trpljenje, progon i muceništvo za unaprjedenje misije. ‘Krist je obecao posebnu cast muceništvu.’[70] “Mnogi kršcani koji žive u udobnosti i blagostanju trebaju iznova cuti Kristov poziv da budu spremni trpjeti za njega. Jer, mnogi vjernici žive usred takvoga trpljenja kao cijene svjedocanstva za Isusa Krista u neprijateljskoj religijskoj kulturi. Neki su doživjeli mucenicku smrt voljene osobe, sami izdržali mucenje ili progonstvo zbog svoje vjerne poslušnosti, ali i dalje ljube one koji su ih tako povrijedili.

A) Cujemo i pamtimo u suzama i molitvama svjedocanstva onih koji trpe za evandelje. Zajedno s njima molimo za milost i hrabrost, da ‘ljubimo naše neprijatelje’ kao što nam je Krist zapovjedio. Molimo da evandelje urodi plodom u mjestima koja su tako neprijateljska prema njegovim glasnicima. Kao što s pravom žalimo za onima koji pate, prisjecamo se beskrajne Božje boli nad onima koji se opiru i odbacuju njegovu ljubav, njegovo evandelje i njegove sluge. Ceznemo za tim da se pokaju, da im bude oprošteno i da nadu radost u pomirenju s Bogom.

3. Ljubav na djelu utjelovljuje i preporuca evandelje milosti

‘Mi smo miomiris Kristov.’[71] Naš je poziv živjeti i služiti medu ljudima drugih vjera na nacin koji je toliko zasicen mirisom Božje milosti da omirišu Krista, da dodu, okuse i vide da je Bog dobar. Takvom utjelovljenom ljubavlju uciniti nam je evandelje privlacim u svakom kulturnom i vjerskom okruženju. Kad kršcani ljube ljude drugih vjera životom ljubavi i služenja, oni utjelovljuju preobražujucu milost Božju.

U kulturama ‘casti’, gdje su sramota i osveta povezane s vjerskim legalizmom, ‘milost’ je stran pojam. Tamo se o Božjoj ranjivoj, požrtvovnoj ljubavi ne raspravlja; drži ju se previše dalekom, cak i odbojnom. No, ovdje je milost okus koji se, konzumiran u malim kolicinama, stjece tijekom dugog vremena, da bi se gladni usudili kušati ga. Kristov miomiris postupno prožima sve s kojima njegovi sljedbenici dolaze u dodir.

A) Ceznemo za tim da Bog podigne više muškaraca i žena milosti koji ce donijeti odluku da žive, vole i služe u teškim mjestima gdje prevladavaju druge religije, kako bi bili miris i okus milosti Isusa Krista u kulturama gdje je to nepoželjno i opasno ciniti. Za to se traži strpljenje i izdržljivost, ponekad cijeli život, ponekad do smrti.

4. Ljubav poštuje raznolikost uceništva

Takozvane ‘insider pokrete’ nalazimo unutar više religija. To su skupine ljudi koje sada nasljeduju Isusa kao svog Boga i Spasitelja. Sastaju se u malim grupama zbog zajedništva, ucenja, štovanja i molitve, okupljeni oko Isusa i Biblije, nastavljajuci pritom živjeti društveni i kulturni život unutar zajednica svog rodenja, ukljucujuci i neke elemente svojih vjerskih obicaja. To je složen fenomen i mnogo je neslaganja oko toga kako odgovoriti na nj. Neki hvale te pokrete. Drugi upozoravaju na opasnost od sinkretizma. No, sinkretizam je opasnost za kršcane na bilo kojem mjestu gdje svoju vjeru nastojimo izraziti u vlastitoj kulturi. Trebali bismo izbjegavati tendencije, kad vidimo Boga na djelu na neocekivan ili nepoznat nacin, bilo da (i) ga na brzinu razvrstamo i promoviramo kao novu misijsku strategiju, ili (ii) ga žurno osudimo bez osjetljiva kontekstualna slušanja.

A) U Barnabinu duhu koji je, po dolasku u Antiohiju, ‘vidio dokaz Božje milosti’, ‘bilo mu je drago i ohrabrio ih je da ostanu vjerni Gospodinu,’[72] apeliramo na sve one koji se bave ovim pitanjem da:

  1. Kao svoje primarno nacelo usvoje apostolske odluke i praksu: ‘Ne bismo trebali otežavati poganima koji se obracaju Bogu.’[73]
  2. Iskazuju poniznost, strpljivosti i milosrde u prepoznavanju razlicitosti stavova, te razgovaraju bez oštrog medusobnog osudivanja.[74]

5. Ljubav se pruža k raseljenim narodima

Ljudi su u pokretu kao nikada prije. Migracija je jedna od velikih globalnih stvarnosti našeg doba. Procjenjuje se da oko 200 milijuna ljudi, dobrovoljno ili prisilno, živi izvan svoje domovine. Izraz ‘raseljeništvo’ se ovdje koristi da oznaci ljudi koji su se iz bilo kojeg razloga preselili iz zemlje rodenja. Veliki broj ljudi iz mnogih vjerskih pozadina, ukljucujuci kršcane, žive u uvjetima raseljeništva: ekonomski migranti koji traže posao, prognanici zbog rata ili prirodnih katastrofa, izbjeglice i tražitelji azila, žrtve etnickog cišcenja, ljudi koji bježe pred vjerskim nasiljem i progonom; gladni – zbog suše, poplave ili rata, žrtve ruralnog siromaštva sele u gradove. Uvjereni smo da su suvremene migracija unutar suverene misiološke Božje nakane, ne ignorirajuci pri tom zlo i patnje koje mogu biti dio toga.[75]

A) Poticemo crkvene i misijske vode da prepoznaju i odgovore na misijske mogucnosti koje nude globalna migracija i raseljenicke zajednice u strateško planiranje, te u fokusirano osposobljavanje i osiguranje sredstava za one koji su pozvani djelovati medu njima.

B) Poticemo kršcane u zemljama domacinima imigrantskih zajednica drugih vjerskih pozadina, da kros-kulturalno svjedoce Kristovu ljubav na djelu i rijeci, poslušni izricitoj biblijskoj naredbi da se stranca ljubi i brani njegov interes, posjecuje zatvorenike, gaji gostoljubivost, gradi prijateljstva, poziva u dom, te pruža pomoc i usluge.[76]

C) Poticemo kršcane koji su i sami dio raseljenickih zajednica da razabiru Božju ruku, cak i u okolnostima koje nisu sami izabrali, da traže svaku priliku koju im Bog pruža kako bi posvjedocili o Kristu svojim domacinima i traže njihovu dobrobit.[77] Kad su u toj zemlji domacinu prisutne i kršcanske crkve, poticemo imigrantske i autohtone crkve na slušanje i ucenje jedni od drugih, kao i na pokretanje zajednickih inicijativa kako bi se svi dijelovi društva dosegnuli evandeljem.

6. Ljubav radi na ostvarenju vjerskih slobode za sve ljude

Podržavanje ljudskih prava obranom vjerskih sloboda nije u suprotnosti s nasljedovanjem puta križa u suocenju s progonom. Nema proturjecja izmedu spremnosti na osobno trpljenje ili gubitak vlastitih prava poradi Krista i zalaganja u zastupanju i obrani onih koji su bez glasa kad se krše njihova ljudska prava. Takoder moramo razlikovati zagovaranje prava osoba drugih vjera i prihvacanja istinitosti njihovih uvjerenja. Možemo braniti slobodu drugih da vjeruju i prakticiraju svoju vjeru, a da ne prihvatimo njihovu religiju kao istinitu.

A) Potrudimo se za ostvarenje vjerskih slobode za sve ljude. To zahtijeva zalaganje kod vlada za kršcane i ljude drugih vjera koji su progonjeni.

B) Svjesno se pridržavajmo biblijskog ucenja da budemo dobri gradani, tražimo dobrobit naroda u kojem živimo, castimo i molimo za one koji su na vlasti, placajmo poreze, cinimo dobro, i nastojmo živjeti miran i tih život. Kršcanin je pozvan da se povinuje državi, osim ako država nareduje ono što Bog zabranjuje, ili zabranjuje ono što Bog zapovijeda. Stoga, ako nas država prisiljava da biramo izmedu lojalnosti prema njoj ili naše vece odanosti Bogu, moramo reci NE državi, jer smo rekli DA Isusu Kristu kao Gospodinu.[78]

U središtu svih naših legitimnih nastojanja ostvarivanja vjerskih sloboda za sve ljude, najdublja cežnja naših srca ostaje želja da svi ljudi dodu do spoznaje Gospodina Isusa Krista, slobodno mu povjeruju i budu spašeni i udu u kraljevstvo Božje.

IID Otkrivati Kristovu volju za evangelizaciju svijeta

1. Nedosegnuti i neukljuceni narodi

Božje srce cezne za tim da svi ljudi imadnu pristup poznavanju njegove ljubavi i njegova spasenjskog djela po Isusu Kristu. S tugom i sramotom prepoznajemo da postoje tisuce naroda širom svijeta kojima takav pristup još uvijek nije moguc putem kršcanskog svjedocanstva. To su nedosegnuti narodi, u smislu da nema poznatih nam vjernika i crkava medu njima. Mnogi su od tih naroda takoder i neukljuceni, u smislu da nam trenutno nisu poznate crkve ili misijske organizacije koje im pokušavaju donijeti evandelje. Uistinu, samo je malen postotak crkvenih resursa (ljudskih i materijalnih) usmjereno nedosegnutim narodima. Po definiciji to su narodi koji nas nece pozvati da s njima podijelimo Dobru vijest, jer o njoj ništa ne znaju. Ipak, njihova prisutnost medu nama u našem svijetu, 2000 godina nakon što nam je Isus zapovjedio da ucinimo njegovim ucenicima sve narode, predstavlja ne samo ukor za našu neposlušnost, ne samo oblik duhovne nepravde, veci i tihi ‘poziv Makedonca’.

Ustanimo kao globalna Crkva, prihvatimo taj izazov, i:

A) Pokajmo se za naše sljepilo na stalnu prisutnosti tolikih nedosegnutih ljudi u našemu svijetu i izostanak osjecaja hitnost naviještanja evandelje medu njima.

B) Obnovimo naše predanje da idemo onima koji još nisu culi evandelje, ozbiljno se ukljucimo u njihov jezik i kulturu, da medu njima živimo evandelje, utjelovljenu ljubav i požrtvovnu službu, komunicirajuci svjetlo i istinu Gospodina Isusa Krista rijecima i djelima, budeci ih snagom Duha Svetoga za iznenadujucu milost Božju.

C) Nastojmo iskorijeniti nedostatak Biblije u svijetu, jer je Biblija i dalje nužna za evangelizaciju. Da bi se to postiglo moramo:

  1. Požurivati prevodenje Biblije na jezike naroda koji još uvijek nemaju barem neki dio Božje rijeci na materinjem jeziku;
  2. Uciniti poruku Biblije široko dostupnom usmenim putem. (Vidi takoder: ‘Usmene kulture’ u nastavku.)

D) Nastojmo iskorijeniti neznanje o Bibliji u Crkvi, jer je Biblija i dalje neophodna za poduku vjernika u suoblicavanju s Kristom.

  1. Ceznemo vidjeti svježe presvjedocenje koje zahvaca svu Crkvu Božju, o središnjoj nužnosti biblijskog ucenja za rast Crkve u službi, jedinstvu i zrelosti.[79] Radujemo se u obdarenosti svih onih kojima je Krist u Crkvi dao dar pastora-ucitelja. Ucinit cemo svaki napor da ih identificiramo, potaknemo, osposobimo i podržimo u propovijedanju i poucavanju Rijeci Božje. Pritom, medutim, moramo odbaciti onu vrsta klerikalizma koji ogranicava službu Božje Rijeci na nekoliko placenih profesionalaca, ili na formalno propovijedanje s crkvene propovjedaonice. Mnogi muškarci i žene, koji su ocito obdareni za službu pastora i ucitelja Božjega naroda, služe svojim darovima neformalno i bez službenih konfesionalnih struktura, ali s ocitim blagoslovom Božjega Duha. I oni takoder trebaju biti priznati, poticani i opremljeni kako bi ispravno prenosili Rijec Božju.
  2. Moramo promicati biblijsku pismenost u generacijama koja su danas ponajprije usmjerene na digitalne sadržaje, a ne na knjige, poticanjem digitalnih metoda induktivnog proucavanja Pisma s onom istom ozbiljnošcu koju u ovom trenutku zahtijevaju papir i olovka.

E) Zadržimo evangelizaciju u središtu cjelovite svrhe naše misije, buduci da je evandelje samo po sebi izvor, sadržaj i autoritet svekolike biblijski utemeljene misije. Sve što cinimo trebalo bi biti kako utjelovljenje tako i proglašavanje Božje ljubavi i milosti i njegova djela spasenja po Isusu Kristu.

2. Usmene kulture

Vecina svjetskog stanovništva su usmeni komunikatori, koji ili ne mogu ili ne uce po sredstvima pismenosti, a više od polovice njih nalazi se medu nedosegnutima kako je to ranije opisano. Medu njima, procjenjuje se, nalazi se i 350 milijuna ljudi bez ijednoga stiha Svetoga pisma na njihovu jeziku. Uz ‘primarne usmene ucenika’ postoje i mnogi ‘sekundarni usmeni ucenici’, tj. oni koji su, tehnicki gledano, pismeni ali radije izabiru usmeno komunicirati, a tu je i porast vizualnog ucenja kao i dominacija slika u komunikaciji.

Prepoznavajuci to i poduzimajuci akciju povezanu s tim:

A) Što bolje iskoristimo usmene metode u programima uceništva, cak i medu pismenim vjernicima.

B) Ucinimo dostupnim audio verziju ‘Biblijske price’ na materinjim jezicima nedosegnutih i neukljucenih naroda kao prioritetno pitanje.

C) Potaknimo misijske organizacije da razviju usmene strategije, ukljucujuci: snimanje i distribuciju usmenih biblijskih prica za evangelizaciju, uceništvo i obuku voda, uz odgovarajucu obuku za usmenost evangelizatora i osnivaca crkava. Oni se mogu koristiti plodnim usmenim i vizualnim komunikacijskim metodama za prenošenje cijele biblijske price o spasenju, ukljucujuci i pripovijedanje, ples, umjetnost, poeziju, dramu i napjeve.

D) Ohrabriti mjesne crkve na Južnoj hemisferi da se ukljuce u rad s nedosegnutim skupinama na svom podrucju kroz usmene metode koje su specificne za njihov svjetonazor.

E) Poticati seminare da u svojim nastavnim planovima i programima ponude sadržaje koji ce osposobiti pastore i misionare u usmenoj metodologiji.

3. Vode usmjerene na Krista

Brzi rast Crkve na mnogim mjestima ostaje plitak i ranjiv, dijelom i zbog nedostatka obucenih voda, a dijelom i zato što mnogi svoje pozicije koriste za stjecanje svjetovne moci, položaja ili osobnog bogacenja. Rezultat toga je trpljenje Božjih ljudi, obešcašcenje Krista i potkopana misija evandelja. Obicno se, kao prioritetno rješenje, predlaže ‘obuka voda’. I doista, obuka voda po mnogim se programima umnožila, ali problem ostaje, iz dva vjerojatna razloga.

Prvo, pogrešan je put obucavati vode kako bi postali pobožni i Kristu nalik. Biblijski gledano, samo se one ciji životi vec pokazuju temeljne osobine zrelog uceništva, može imenovati u vodstvo.[80] Ako smo danas suoceni s mnogim takvim ljudima u vodstvu koji jedva da su pouceni, onda nemamo druge mogucnosti nego da im pružimo takvu osnovnu pouku u njihovom razvoju. Nedvojbeno, razmjeri ne Kristolikih i svjetovnih voda u globalnoj Crkvi danas, dobar je pokazatelj postojanja generacija redukcionisticke evangelizacije, zanemarenog uceništva i slabog rasta. Odgovor na neuspjeh vodstva ne leži samo u više obuke voda, vec u boljem uceništvu. Vode moraju biti prvi Kristovi ucenici.

Drugo, neki programi obuke voda usredotoceni su na paket znanja, tehnika i vještine zanemarujuci pri tom pobožni karakter. Za razliku od toga, autenticne kršcanske vode moraju nalikovati Kristu poniznim srcem, poniznošcu, poštenjem, cistocom, izostankom pohlepe, molitve, ovisnošcu o Božjem Duhu, i dubokoj ljubavi za ljude. Nadalje, u nekim programima obuke voda nedostaje posebna obuka u jednoj od kljucnih vještina koju Pavao ukljucuje u svoj popis kvalifikacije – sposobnost da se narod Božji poduci Rijeci Božjoj. Ipak, biblijska pouka ostaje najistaknutije sredstvo stvaranja ucenika ali i najozbiljniji nedostatak suvremenih crkvenih voda.

A) Ceznemo vidjeti pojacane napore u stvaranju ucenika, kroz dugorocni rad pouke i izgradnje novih vjernika, kako bi oni koje Bog poziva i daje Crkvi kao vode bili kvalificirani prema biblijskim kriterijima zrelosti i služenja.

B) Obnavljamo naše predanje molitvi za naše vode. Ceznemo vidjeti kao Bog umnaža, štiti i potice vode koje pokazuju biblijsku vjernost i poslušnost. Molimo da Bog prekori, ukloniti, ili dovede do pokajanja vode koje sramote njegovo ime i diskreditiraju evandelje. Molimo da Bog podigne nov naraštaj discipliniranih sluga-voda cija strast je iznad svega poznavanje Krista i nalikovanje njemu.

C) Oni medu nama koji su u kršcanskom vodstvu trebaju prepoznati našu ranjivost i prihvatiti dar odgovornosti unutar tijela Kristova. Pohvaljujemo praksu podložnosti pojedinca grupi kojoj duguju odgovornost.

D) Snažno poticemo seminare i svi one koji nude programe obuke voda, da se više fokusiraju na duhovnu formaciju i karakter, a ne samo na prenošenje znanja ili njegovo ocjenjivanje i od srca se radujemo onima koji to vec cine kao dio sveobuhvatne obuke voda za cjelovitog covjeka.

4. Gradovi

Gradovi su od presudnog znacenja za ljudsku buducnost i za svjetsku misiju. Pola svijeta danas živi u gradovima. U gradovima se najcešce mogu naci cetiri glavne vrste ljudi: (i) sljedeci naraštaj mladih ljudi, (ii) najnedosegnutiji doseljeni narodi, (iii) oblikovatelji kulture, (iv) najsiromašniji od siromašnih.

A) Opažamo suverenu Božju ruku u enormnom porastu urbanizacije u naše vrijeme, i pozivamo i vode Crkve i misija diljem svijeta da odgovore na ovu cinjenicu dajuci hitnu stratešku pozornost urbanoj misiji. Moramo ljubiti naše gradova kao što ih Bog ljubi, sa svetim razlucivanjem i kristolikim suosjecanjem, pokoravajuci se njegovoj naredbi da ‘tražimo dobrobit grada’, gdje god to bilo. Nastojat cemo nauciti odgovarajuce i fleksibilne misijske metode koje odgovaraju urbanoj stvarnosti.

5. Djeca

Sva su djeca u opasnosti. U našem svijetu postoji oko dvije milijarde djece, a polovica od njih je u opasnosti od siromaštva. Milijuni su pak u opasnosti od prosperiteta. Djeca bogatih i sigurnih imaju sve za život, ali nemaju za što živjeti.

Djeca i mladi ljudi su Crkva današnjice, a ne samo sutrašnjice. Mladi ljudi imaju veliki potencijal kao aktivni djelatnici u Božjoj misiji. Oni predstavljaju ogroman podcijenjeni potencijal kao oni koji mogu utjecati, osjetljivi su na Božji glas i spremni su na nj odgovoriti. Radujemo se izvrsnim službama medu djecom i s njima, i ceznemo za tim da se takav rad umnoži jer su potrebe velike. Kao što vidimo u Bibliji, Bog može koristiti i koristi djecu i mlade ljude – njihove molitve, njihove uvide, njihove rijeci, njihove inicijative – u mijenjanju srdaca. Oni predstavljaju “novu energiju” za preobrazbu svijeta. Poslušajmo ih i ne gušimo njihovu djetinju duhovnost s našim racionalistickim pristupom odraslih.

Obvezujemo se da cemo:

A) Djecu ozbiljno shvacati, svježim biblijskim i teološkim preispitivanjem koji odražava Božju ljubav i nakanu s njima i preko njih, i ponovnim otkrivanjem dubokog znacenja za teologiju i misiju Isusove provokativne akcije kad je smjestio ‘dijete u sredinu’.[81]

B) Osposobljavati ljude i osigurati sredstva kako bi se zadovoljile potrebe djece diljem svijeta, gdje god je moguce radi s njihovim obiteljima i zajednicama, u uvjerenju da je holisticka služba po svakom i kroz svaki sljedeci naraštaj djece i mladih ljudi, vitalna komponenta svjetske misije.

C) Prokazati, oduprijeti se i poduzeti mjere protiv svakog zlostavljanja djece, ukljucujuci nasilje, iskorištavanje, ropstvo, trgovinu ljudima, prostituciju, spolnu i etnicku diskriminaciju, marketinško ciljanje, i namjerno zanemarivanje.

6. Molitva

Usred svih tih prioriteta, obvežimo se iznova na molitvu. Molitva je poziv, naredba i dar. Molitva je neizostavni temelj i izvor svih elemenata naše misije.

A) Molit cemo jedinstveno, fokusirano, uporno, i biblijski informiranom jasnocom:

  1. Da Bog u snazi svojega Duha pošalje radnike u svaki kutak svijeta.
  2. Za izgubljene u svakom narodu i mjestu da budu privuceni Bogu po njegovu Duhu, naviještanjem istine evandelja i pokazivanjem Kristove ljubavi i moci.
  3. Da se ocituje Božja slava i da Kristovo ime bude poznato i hvaljeno po karakteru, djelima i rijecima njegova naroda. Zazivat cemo pomoc za našu bracu i sestre koji trpe za Kristovo ime.
  4. Da dode Božje kraljevstvo, da se Božja volja vrši na zemlji kao i na nebu, u uspostavi pravednosti, upravljanja i brige za stvorenje, i blagoslov Božjega mira u našim zajednicama.

B) Neprestance cemo zahvaljivati zato što vidimo Božje djelo medu narodima, ocekujuci dan kada ce kraljevstva ovoga svijeta postati kraljevstvo Boga našega i njegova Pomazanika.

IIE Pozivati Kristovu Crkvu na povratak poniznosti, integritetu i jednostavnosti

Hodanje je biblijska metafora za naš nacin života i svakodnevno ponašanje. Sedam puta u Efežanima poslanici Pavao govori o tome kako bi kršcani trebali ili ne bi trebali, hoditi.[82]

1. Hoditi u posebnosti, kao Božje novo covjecanstvo[83]

Božji narod ili hodi putem Gospodnjim, ili hodi putovima drugih bogova. Biblija pokazuje da najveci Božji problem nije samo s narodima svijeta, vec s ljudima koje je stvorio i pozvao da budu sredstvo blagoslova za narode. A najveca je prepreka ispunjavanju te misije idolopoklonstvo u Božjemu narodu. Jer, ako smo pozvani narode dovesti do toga da se poklone jedinom pravom i živom Bogu, velik je neuspjeh, ako smo mi sami zavedeni lažnim bogovima ljudi oko nas.

Kad nema razlike u ponašanju izmedu kršcana i nekršcana – primjerice u praksi korupcije i pohlepe, seksualnog promiskuiteta ili stopa razvoda, ili ponavljanja pred-kršcanske religijske prakse, stavova prema ljudima drugih rasa, ili potrošackog stila življenja, ili društvenih predrasuda – onda se svijet s pravo pita o posebnosti našeg kršcanstva. U našoj poruci nema autenticnosti za svijet koji nas promatra.

A) Poticemo jedni druge, da se kao Božji ljudi u svakoj kulturi, suocimo s tim u onoj mjeri u kojoj smo, svjesno ili nesvjesno i mi sami uhvaceni u idolopoklonstva naših kultura. Molimo za prorocko razlikovanje kako bismo mogli identificirati i prokazati lažne bogove i njihovu prisutnost u samoj Crkvi, te za hrabrost da se pokajemo i odreknemo ih se u ime i autoritetu Isusa kao Gospodina.

B) Buduci da ne postoji biblijsko poslanje bez biblijskog življenja, žurno se iznova obvezujemo, i poticemo sve one koji ispovijedaju Kristovo ime, da žive radikalnu razlicitost od svijeta, ‘obukavši na se novo covjecanstvo, stvoreno da bude poput Boga u pravednosti i svetosti istine.’

2. Hoditi u ljubavi, odbacujuci idolatriju neuredne seksualnosti[84]

Božja nakana u stvorenju je da brak tvori predan, vjeran odnos izmedu jednog muškarca i jedne žene, u kojem oni postaju jedno tijelo u novom društvenom jedinstvu, odijeljeno od obitelji njihova rodenja, i da se spolni odnos, kao izraz ‘jednog tijela’, uživa iskljucivo unutar veze braka. To ljubavno seksualno sjedinjenje u braku, u kojemu ‘dvoje postaje jedno’ odražava Kristov odnos prema Crkvi kao i jedinstvo Židova i pogana u novom covjecanstvu.[85]

Pavao suprotstavlja cistocu Božje ljubavi ružnoci krivotvorene ljubavi koja se prikriva neurednom seksualnošcu i svime što uz to ide. Neuredna seksualnost svake vrste, u bilo kom prakticiranju seksualne intimnosti prije ili izvan braka kako je biblijski definirano, izvan je Božje nakane i blagoslova u stvorenju i otkupljenju. Zlostavljanje i idolopoklonstvo koja okružuje neurednu seksualnost doprinosi širem društvenom opadanju, ukljucujuci raspad braka i obitelji proizvodeci nesagledive patnje osamljenosti i izrabljivanja. To je ozbiljan problem i u samoj Crkvi i cesto je uzrok tragicnog neuspjeha voda.

Svjesni smo potrebe za dubokom poniznosti i svijesti našeg neuspjeha na tom podrucju. Ceznemo vidjeti kršcane kako izazivaju kulture svojeg okruženja tako što žive u skladu s normama na koje nas Biblija poziva.

A) Snažno poticemo sve pastore:

  1. Da omoguce otvoreniji razgovor o seksualnosti u našim crkvama, naglašavajuci pozitivne strane dobre vijesti Božjega plana za zdrave odnose i obiteljski život, ali i da oslove s pastoralnom iskrenošcu podrucja gdje kršcani sudjeluju u slomljenoj i disfunkcionalnoj stvarnosti svojih kultura;
  2. Da jasno poducavaju Božje standarde, ali da to cine s Kristovim pastoralnim suosjecanjem za grešnike, prepoznajuci kako smo svi ranjivi na seksualnu napast i grijeh;
  3. Da teže postaviti pozitivan primjer živeci po biblijskim standardima seksualne vjernosti;

B) Kao clanovi Crkve obvezujemo se:

  1. Uciniti sve što možemo u Crkvi i u društvu na jacanju vjernih brakova i zdravog obiteljskog života;
  2. Prepoznati prisutnost i doprinos samaca, udovica, ili onih bez djece, kako bi se osiguralo da crkva bude obitelj u Kristu koja ih pozdravlja, podržava i omogucuje im da ostvare svoje darove u punom rasponu crkvenih službi;
  3. Oduprijeti se višestrukim oblicima neuredne seksualnosti u našem kulturama, ukljucujuci pornografiju, preljub i promiskuitet;
  4. Nastojati razumjeti i osloviti ozbiljna pitanja srce o identitetu i iskustvu koje neke ljude privlaci homoseksualnoj praksi; u ljubavi, suosjecanja i Kristovoj pravednosti doprijeti do njih odbaciti i osuditi sve oblike mržnje, verbalnog ili fizickog zlostavljanja i šikaniranja homoseksualaca;
  5. Zapamtiti da po Božjoj otkupljujucoj milost ni jedna osoba ili situacija nije izvan mogucnost promjene i obnove.

HIV-AIDS je uzrok najvece krize u mnogim zemljama. Milijuni su zaražene HIV-om, ukljucujuci i mnoge u našim crkvama, a milijuni djece su zbog AIDSA ostala sirocad. Bog nas poziva da se pokažemo duboku ljubav i suosjecanje za sve zaražene i pogodene AIDS-om i ucinimo svaki napor u spašavanju života. Vjerujemo da Isusov nauk i primjer, kao i obnavljajuca snaga njegova križa i uskrsnuca, predstavljaju središte holistickog evandeoskog odgovora na HIV-AIDS, a to je našemu svijetu tako potrebno.

C) Ceznemo za tim da svi pastori svojim životom postavljaju primjer seksualne cednosti i vjernosti, kao što Pavao je zapovjedio i naucavaju jasno i cesto da je brak iskljucivo mjesto za seksualno sjedinjenje. To je potrebno ne samo zato što je to jasno ucenje Biblije, vec i zato što je ucestalost više seksualnih partnerstava izvan braka glavni cimbenik brzog širenja HIV-AIDS-a u najugroženijim zemljama.

D) Odbacujemo i odricemo se svih osuda, neprijateljstava, stigmi i diskriminaciji onih s HIV-AIDS-om. Takve stvari su grijeh i sramota u tijelu Kristovu. Svi smo mi sagriješili i izgubili smo Božju slavu, spašeni smo samo milošcu, te bismo stoga trebali biti spori u osudi, a brzi u obnovi i oprostu. Takoder s tugom i suosjecanjem prepoznajemo da mnogi s HIV-AIDS-om nisu sami tome uzrok, vec su cesto zaraženi i kroz brigu za druge.

E) Prihvatimo stoga, kao Crkva u svijetu, taj izazov u ime Krista i snagom Duha Svetoga. Stanimo zajedno s bracom i sestrama u podrucjima najteže pogodenima HIV-AIDS-om, kroz prakticnu podršku, suosjecajnu brigu (ukljucujuci i brigu za udovice i sirocad), društveno i politicko zastupanje, obrazovne programe (osobito one koje osnažuju žene), i ucinkovite strategije prevencije primjerene lokalnom kontekstu. Obvezujemo se na to hitno i prorocko djelovanje, kao dio integralnog poslanja Crkve.

3. Hoditi u poniznosti, odbacujuci idolopoklonstvo moci[86]

U našoj palosti i grijehu, moc se cesto koristi za zlostavljanje i iskorištavanje drugih. Uzvisujemo sebe, prisvajajuci superiornost našem spolu, rasi, ili socijalnom statusu. Pavao se suproti svim tim obilježjima idolopoklonstva ponosa i moci svojim zahtjevom da se oni koji se ispunjavaju Duhom Božjim trebaju podlagati jedan drugome poradi Krista. Takvo se uzajamno podlaganje i obostrana ljubav trebaju izražavati u braku, obitelji, i društveno-ekonomskim odnosima.

A) Ceznemo vidjeti sve kršcanske muževe i žene, roditelje i djecu, poslodavce i zaposlenike, kako žive biblijski nauk o ‘podnošenju jedni drugih u strahu Kristovu.’

B) Poticemo pastore da vjernicima pomognu shvatiti, iskreno razgovarati i prakticirati medusobnu podložnost koju Bog traži od sve svoje djece jednih prema drugima. U svijetu pohlepe, moci i zlostavljanja, Bog poziva svoju Crkvu da bude mjesto nježne poniznosti i nesebicne ljubavi medu svojim clanovima.

C) Posebno i hitno pozivamo kršcanske muževe da se pridržavaju ravnoteže odgovornosti u Pavlovom nauku o muževima i ženama. Medusobna podložnost znaci da je ženina podložnost mužu, podložnost covjeku cija ljubav i briga za nju uzor nalazi u požrtvovnoj ljubavi Isusa Krista prema njegovoj Crkvi. Bilo koji oblik zlostavljanja necije žene – verbalno, emocionalno ili fizicko – nespojivo je s ljubavi prema Kristu, u svakoj kulturi. Poricemo da se premlacivanje supruge može opravdati bilo kojim kulturnim obicajem ili iskrivljenim tumacenjem Biblije. Tugujemo što je to moguce naci i medu onima koji ispovijedaju kršcansku vjeru, ukljucujuci pastore i vode. Ne oklijevamo to proglasiti grijehom i pozivamo na pokajanje i odricanje od te prakse.

4. Hoditi u integritetu, odbacujuci idolatriju uspjeha[87]

Ne možemo graditi kraljevstvo Boga istine na nepoštenim temeljima. Ipak, u našoj žudnji za ‘uspjehom’ i ‘rezultatima’ u iskušenju smo da žrtvujemo naš integritet s iskrivljenim ili preuvelicanim tvrdnjama koje iznose postaju laži. Hodanje u svjetlu se, medutim, ‘sastoji u… pravednosti i istini’.[88]

A) Pozivamo sve crkvene i misijske vode da se odupru napasti od bilo cega manjeg od potpune iskrenosti u prezentiranju našeg rada. Nepošteni smo kad pretjerujemo u našim izvješcima s neutemeljenim statistikama, ili iskrivljujemo istinu poradi dobiti. Molimo za procišcujuci val iskrenosti i dokoncanje takvog nepoštenja, manipulacije i pretjerivanja. Pozivamo sve koji financiraju duhovni rad da ne budu nerealni u svojim zahtjevima za mjerljivim i vidljivim rezultatima koji nadilaze mogucnost pravilne odgovornosti. Trudimo se oko izgradnje kulture punog integriteta i transparentnosti. Izabiremo hoditi u Božjem svjetlu i istini, jer Gospodin ispituje srca i zadovoljan je s integritetom.[89]

5. Hoditi u jednostavnosti, odbacujuci idolatriju pohlepe[90]

Naširoko rasprostranjeno propovijedanje i nauk tzv. ‘evandelja prosperiteta’ stvara znacajne probleme. Evandelje prosperiteta definiramo kao ucenje da vjernici imaju pravo na blagoslov zdravlja i bogatstva, te da ove blagoslove mogu dobiti kroz pozitivno ispovijedanje vjere i ‘sjetvu sjemena’ putem financijskih ili materijalnih darova. Ucenje o prosperitetu fenomen je prisutan u mnogim denominacija na svim kontinentima.[91]

Potvrdujemo cudesnu Božju milost i snagu i pozdravljamo rast crkava i službi koje vode ljude da iskazuju ocekujucu vjeru u živoga Boga i njegove nadnaravne moci. Vjerujemo u snagu Duha Svetoga. Medutim, poricemo da se Božja cudotvorna moc može tretirati kao automat, na raspolaganju ljudskim tehnikama, manipulirana ljudskim rijecima, akcijama, poklonima, stvarima, ili ritualima.

Potvrdujemo postojanje biblijskog videnja ljudskog napretka kao i cinjenicu da Biblija sadrži izricaje o prosperitetu (kako zdravlja, tako i bogatstva) u svom ucenju o Božjim blagoslovima. Medutim, nijecemo kao nebiblijsko, ucenje da se duhovna dobrobit može mjeriti u smislu materijalne dobiti, ili da je bogatstvo uvijek znak Božjeg blagoslova. Biblija pokazuje da se do bogatstva cesto može doci ugnjetavanjem, prijevarom ili korupcijom. Takoder porice da su siromaštvo, bolest ili prerana smrt uvijek znak Božjega prokletstva, dokaz nedostatka vjere ili rezultat ljudskog prokletstva, buduci da Biblija odbacuje takvo pojednostavljeno objašnjenje.

Prihvacamo da je dobro uzvisivanje Božje moci i pobjede. No, vjerujemo da ucenje mnogih koji snažno promicu evandelje prosperiteta ozbiljno iskrivljuju Bibliju, njihova su praksa i stil života cesto neeticni i nisu Kristu nalik, cesto pravu evangelizaciju zamjenjuju traženjem cuda, i zamjenjuju poziv na pokajanje s pozivom da se novac da propovjedniku organizacije. Tugujemo što je utjecaj ovog ucenja na mnoge crkve pastoralno štetan i duhovno nezdrav. Rado i snažno potvrdujemo svaku inicijativu koja u Kristovo ime nastoji donijeti ozdravljenje bolesnima ili trajno oslobodenje od siromaštva i patnje. No, evandelje prosperiteta ne nudi trajno rješenje za siromaštvo, a može odvratiti ljude od prave poruke i sredstva za vjecno spasenje. Iz tih ga se razloga može trezveno opisati kao lažno evandelje. Odbacujemo stoga pretjerivanja ucenja prosperiteta kao nespojiva sa uravnoteženim biblijskim kršcanstvom.

A) Hitno ohrabrujemo vode crkava i misija u kontekstima gdje je evandelje prosperiteta popularno da pažljivo preispitaju to ucenje u svjetlu ucenje i primjera Isusa Krista. Posebice svi trebamo tumaciti i poucavati one biblijske tekstove koji se obicno koriste za potporu evandelja prosperiteta u njihovu punom biblijskom kontekstu i pravilnoj ravnoteži. Tamo gdje se ucenje o prosperitetu dogada u kontekstu siromaštva, moramo mu se suprotstaviti s autenticnim suosjecanjem i djelovanjem kako bismo donijeli pravdu i trajnu transformaciju siromašnima. Prije svega moramo zamijeniti sebicni interes i pohlepu s biblijskim ucenja o sebedarju i velikodušnom davanju kao oznakama istinskog uceništva Kristu. Potvrdujemo Lausannski povijesni poziv na jednostavniji stil života.

IIF Partnerstvo u tijelu Kristovu za jedinstvo u misiji

Pavao nas uci da kršcansko jedinstvo Božja tvorevina, utemeljeno na našem pomirenju s Bogom i jednih s drugima. Ovo je dvostruko pomirenje ostvareno na križu. Kada živimo u jedinstvu i radimo u partnerstvu, time pokazujemo nadnaravnu, kontrakulturalnu moc križa. No, kad pokazujemo naše nejedinstvo kroz nemogucnost suradnje, obesmišljujemo našu misiju i poruku, i poricemo snagu križa.

1. Jedinstvo u Crkvi

Podijeljena Crkva nema poruku za podijeljeni svijet. Naš neuspjeh da živimo u pomirenom jedinstvu glavna je zapreka za autenticnost i ucinkovitost u misiji.

A) Naricemo nad podijeljenošcu i razdvojenošcu naših crkava i organizacija. Duboko i hitno poticemo kršcane da pocnu njegovati duh milosrda i budu poslušni Pavlovom naputku da ‘ucine svaki napor da zadrže jedinstvo Duha svezom mira.’

B) Iako smo svjesni da je naše najdublje jedinstvo duhovne naravi, ceznemo za vecim prepoznavanjem misijske snage vidljivog, prakticnog, zemaljskog jedinstva. Zaklinjemo stoga našu kršcansku bracu i sestre diljem svijeta, zbog našeg zajednickog svjedocanstva i poslanja, da se odupru napasti dijeljenja tijela Kristova, te da traže putove pomirenja i obnovljenog jedinstva gdje god je to moguce.

2. Partnerstvo u globalnoj misiji

Partnerstvo u misiji ne tice se samo ucinkovitosti. Ono je strateški i praktican izraz naše zajednicke podložnosti Isusu Kristu kao Gospodinu. Precesto smo se ukljucivali u misiju tako da smo na prvo mjesto stavljali naše prioritete i naglašavali naš identitet (etnicki, konfesionalni, teološki i sl.) i nismo uspjeli podrediti naše strasti i sklonosti jednom Gospodinu i Ucitelju. Kristova vrhovna vlast i središnjost u našoj misiji mora biti više od ispovijesti vjere, ona takoder mora upravljati našom strategijom, praksom i jedinstvom.

Radujemo se rastu i snazi misijskih pokreta u nastajanju u vecem dijelu svijeta i kraju starog uzorka ‘od Zapada prema ostatku.’[91] No, mi ne prihvacamo ideju da je predvodništvo misijske odgovornosti prešlo iz jednog dijela crkvenoga svijeta u drugi. Nema smisla odbaciti prošli trijumfalizam Zapada, samo zato da bismo taj bezbožni duh preselili u Aziju, Afriku ili Latinsku Ameriku. Nijedna etnicka skupine, narod ili kontinent ne može za se prisvajati ekskluzivnu privilegiju da bude iskljucivi dovršitelj Velikog poslanja. Samo je Bog suveren.

A) Stojimo zajedno kao vode crkava i misijskih organizacija u svim dijelovima svijeta, pozvani da prepoznamo i prihvatimo jedni druge, s jednakim mogucnostima da zajedno doprinesemo svjetskoj misiji. Ostavimo, u pokornosti Kristu, po strani sumnje, natjecanje i ponos i budimo spremni uciti od onih koje Bog koristi, cak i kada nisu s našeg kontinenta, iz naše partikularne teologije, naše organizacije, ni našeg kruga prijatelja.

B) Partnerstvo je više od novca, a bezumno ubrizgavanje novca cesto kvari i dijeli Crkvu. Dokažimo konacno da Crkva ne funkcionira na principu da oni koji imaju najviše novca imaju i sve ovlasti odlucivanja. Ne namecimo nama omiljena imena, slogane, programe, sustave i metode ostalim dijelovima Crkve. Radije radimo na istinskoj uzajamnosti Sjevera i Juga, Istoka i Zapada, na meduovisnosti u davanju i primanju, na poštivanju i dostojanstvu jer to karakterizira prave prijatelje i prave partnere u misiji.

3. Muškarci i žene u partnerstvu

Sveto pismo potvrduje da je Bog stvorio muškarce i žene na svoju sliku i dao im je dao zajednicku vlast nad zemljom. Grijeh je ušao u ljudski život i povijest kroz muškarca i ženu koji su zajednicki djelovali u pobuni protiv Boga. Po Kristovu križu Bog je donio spasenje, prihvacanje i jedinstvo jednako muškarcima i ženama. Na Blagdan Duha Svetoga Bog je izlio Duha proroštva na svako tijelo, jednako na sinove kao i na kceri. Žene i muškarci su time jednaki kako u stvaranju i grijehu, tako i u spasenju i Duhu.[92]

Svi mi, žene i muškarci, oženjeni i samci, odgovorni smo da koristimo Božje darove na korist drugih, kao upravitelji Božje milosti, a na Kristovu hvalu i slavu. Svi smo mi, dakle, takoder odgovorni da osposobimo sve Božje ljude za ostvarivanje svih darova koje je Bog dao za sva podrucja službi na koje Bog poziva Crkvu.[93] Ne bismo trebali gasiti Duha prezrevši bilo ciju službu.[94] I više od toga, odlucni smo vidjeti službu u Tijelu Kristovu kao dar i odgovornost s kojima smo pozvani služiti, a ne kao status i pravo na koje polažemo pravo.

A) Podupiremo povijesnu Lausannsku poziciju: ‘Potvrdujemo da su darovi Duha udijeljeni svim Božjim ljudima, ženama i muškarcima, te da njihovo partnerstvo u evangelizaciji mora biti dobrodošlo za opce dobro.’[95] Priznajemo ogroman i požrtvovan doprinos koje su žene dale svjetskoj misiji, služeci kako muškarcima tako i ženama, od biblijskih vremena do danas.

B) Svjesni smo da postoje razlicita mišljenja kod onih koji iskreno žele biti vjerni i poslušni Svetome pismu. Neki tumace da apostolski nauk implicira da žene ne bi trebale poucavati ili propovijedati, ili da to mogu ciniti, ali ne i vršiti autoritet nad muškarcem. Drugi tumace da duhovna jednakost žena, korištenje izgradujuceg dara proroštva žena u novozavjetnoj crkvi, te njihovo udomljavanje crkve u domovima, kao da implicira da duhovne darove vodstva i pouke mogu primiti i koristiti ih u službi kako žene tako i muškarci.[96] Pozivamo obje strane da:

  1. Prihvatimo jedni druge, bez osude u odnosu na predmet spora, jer iako se možda ne slažemo, nemamo razloga za podjele, destruktivan govor, ili bezbožno neprijateljstvo jednih prema drugima.[97]
  2. Pažljivo zajedno proucavamo Pismo, uz dužno poštovanje za kontekst i kulturu izvornog autora i suvremenih citatelja.
  3. Shvatimo da moramo pokazati suosjecanje tamo gdje je postoji istinska bol; moramo ustati protiv nepravde i nedostatka integriteta gdje oni izostaju, a tamo gdje se ocituje otpor djelu Duha Svetoga u bilo kojoj sestri ili bratu moramo se pokajati.
  4. Obvezujemo se na model služenja, muškaraca i žena, koji ce odražavati služenje Isusa Krista, a ne svjetovnu težnju za moci i statusom.

C) Poticemo crkve da priznaju pobožne žene koje poducavaju i grade ono što je dobro, kao što je Pavao naložio[98], i širom otvorimo vrata mogucnostima za službu žena u obrazovanju, služenju i vodstvu, posebice u kontekstima u kojima evandelje izaziva nepravedne kulturne tradicije. Želimo vidjeti da žene ne budu sprijecene u korištenju Božjih darova ili nasljedovanju Božjeg poziva za njihove živote.

4. Teološka naobrazba i misija

Novi zavjet prikazuje blisko partnerstvo izmedu rada na evangelizaciji i osnivanju crkava (primjerice, apostol Pavao) i rada na izgradnji crkava (primjerice Timotej i Apolon). obje su zadace sadržane u velikom poslanju, gdje Isus opisuje nacin cinjenja ljude ucenicima u kategorijama evangelizacije (najprije ‘krsteci ih’) i ‘uceci ih vršiti sve što sam vam zapovjedio.’ teološko obrazovanje dio je misije i nadilazi evangelizaciju.[99]

Poslanje Crkve na zemlji je da služi Božjoj misiji, a misija teološkog obrazovanja je da jaca i prati misiju Crkve. Teološko obrazovanje služi prije svega da osposobi one koji vode Crkvu kao pastori – ucitelji, opremi ih za vjerno, relevantno i jasno poducavanje istina Božje Rijeci, i drugo, za opremanje svekolikog Božjeg naroda za misijski zadatak razumijevanja i relevantnog komuniciranja Božje istine u svakom kulturnom kontekstu. Teološko je obrazovanje ukljuceno u duhovno ratovanje, jer ‘oružje našeg vojevanja nije tjelesno, nego je snažno Bogu za rušenje utvrda, rušeci mudrovanja i svaku uznositost koja se podiže protiv spoznaje Boga, te zarobljujuci svaki um na poslušnost Kristu.’[100]

A) Svi mi koji vodimo crkve i misijske organizacije moramo biti svjesni da je teološko obrazovanje u svojoj biti misijsko. Oni od nas koji nude teološko obrazovanje moraju se pobrinuti da osiguraju njegovu misijsku usmjerenost, jer njegovo mjesto unutar znanstvene zajednice nije samo sebi cilj, vec mu je cilj da služi misiji Crkve u svijetu.

B) Teološko obrazovanje stoji u partnerstvu sa svim oblicima misijskog angažmana. Poticat cemo i podržavati sve koji pružaju teološko obrazovanje vjerno Bibliji, formalno i neformalno, na mjesnoj, nacionalnoj, regionalnoj i medunarodnoj razini.

C) Pozivamo da institucije i programi teološkog obrazovanja produ ‘misijsku provjeru’ programa, struktura i etosa kako bi se osiguralo da oni zaista služe potrebama i izazovima s kojima se susrece Crkva u njihovim kulturama.

D) Želimo da svi osnivatelji crkava i teološki nastavnici postave Bibliju u središte svojih partnerstava, i to ne samo u doktrinarnim izricajima vec i u praksi. Evangelizatori moraju koristiti Bibliju kao vrhovni izvor sadržaja i autoritet svoje poruke. Nastavnici teologije moraju vratiti u središte proucavanje Biblije kao temeljnu disciplinu u kršcanskoj teologiji, koja integrira i prožima sva druga podrucja proucavanja i primjene. Iznad svega, teološko obrazovanje mora služiti za opremanje pastora – ucitelja za njihovu prvotnu odgovornost propovijedanja i poucavanja Biblije.[101]

ZAKLJUCAK

Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom. Duh Božji je bio u Cape Townu, pozivajuci Kristovu Crkvu da bude ambasador Božje pomirujuce ljubavi za svijet. Bog je održao obecanje u svojoj Rijeci, jer kad se njegov narod okupio u Kristovo ime, Gospodin Isus Krist je bio medu nama, i hodao medu nama.[102]

Nastojali smo slušati glas Gospodina Isusa Krista. I u svom milosrdu, po Duhu Svetome, Krist je govorio svojim ljudima koji su ga slušali. Kroz mnoge glasove izlaganja Biblije, plenarne propovijedi, i grupne diskusije, dvije su se teme ponavljale:

  • Potreba za radikalnim poslušnim uceništvom, koje vodi do zrelosti, rasta u dubinu kao i rasta u broju;
  • Potreba za radikalnim, u križu usredotocenim pomirenjem, koje vodi do jedinstva, rasta u ljubavi, kao i rastu u vjeri i nadi.

Uceništvo i pomirenje su neophodni u našoj misiji. Tugujemo nad sablazni naše površnosti i nedostatka uceništva te sablazni nejedinstva i nedostatka ljubavi. Oboje ozbiljno šteti našem svjedocenju Evandelja.

Prepoznajemo glas Gospodina Isusa Krista u ta dva izazova jer odgovaraju dvjema najizravnijim Kristovim rijecima Crkvi kako je to zabilježeno u evandeljima. U Evandelju po Mateju, Isus nam je dao naš primarni mandat – uciniti ucenicima sve narode. U Ivanovu evandelju, Isus nam je dao našu primarnu metodu – da ljubimo jedni druge, kako bi svijet prepoznao da smo Isusovi ucenici. Ne trebamo biti iznenadeni, vec se radije radovati jer smo culi Uciteljev glas, kad Krist svom narodu okupljenom iz cijeloga svijeta, govori o istim stvarima 2.000 godina kasnije. Ucinite ucenicima. Ljubite jedan drugoga.

Ucinite ucenicima

Biblijska misija zahtijeva da oni koji tvrde da su Kristovi njemu nalikuju, uzimajuci svoj križ, zanijecu sebe, nasljedujuci ga na putu poniznosti, ljubavi, integriteta, velikodušnosti, i služenja. Ne uspjeti u uceništvu i cinjenju ucenika, znaci ne uspjeti na osnovnoj razini naše misije. Kristov poziv njegovoj Crkvi do nas dolazi iznova sa stranica evandelja: ‘Dodi i slijedi me’ te ‘idite i ucinite mojim ucenicima.’

Ljubite jedan drugoga

Tri put je Isus ponovio: ‘Novu vam zapovijed dajem, da ljubite jedni druge; kao što sam ja vama iskazao ljubav da i vi ljubite jedni druge.’[103] Tri put je Isus molio: ‘Oce da budu jedno.’[104] Oboje, i nalog i molitva su misijski. ‘Po ovom ce svi znati da ste moji ucenici, ako ljubite jedni druge.’ ‘Da tako budu savršeni, okupljeni u jedno – kako bi svijet spoznao da si me ti poslao.’ Isus nije mogao jasnije izraziti svoj stav. Evangelizacija svijeta i priznavanje Kristova božanstva su ili potpomognute ili sprijecene time što ga slušamo u praksi ili ne. Kristov poziv i poziv njegovih apostola nam iznova dolazi: ‘Ljubite jedni druge’, ‘Uložite svaki napor kako bi sacuvali jedinstvo Duha, svezom mira.’[105] Zbog Božje misije obnavljamo naše opredjeljenje da cemo poslušati ovu ‘poruku koju smo culi od pocetka.’[106] Kad kršcani žive u pomirenom jedinstvu ljubavi, snagom Duha Svetoga, svijet ce doci do spoznaje Isusa ciji smo ucenici i upoznati Oca koji ga je poslao.

U ime Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, te na jedinom temelju vjere u Božje beskrajno milosrde i milost koja nas spašava, iskreno ceznemo i molimo za reformaciju biblijskog uceništva i revoluciju kristolike ljubavi.

Ovo je naša molitva i cinimo ju našim opredjeljenjem za Gospodina kojeg ljubimo i radi svijeta kojemu služimo u njegovo ime.

Cape Town, listopad 2010.

© The Lausanne Movement 2010

Prijevod: Giorgio Grlj

Lektura: Ruben Kneževic, Krešimir Šimic i Boris Beck


[1] Gal 5.6; Iv 14.21; 1Iv 4.9,19

[2] Mat 22.37-40; Rim 13.8-10; Gal 5.22; 1Pt 1.22; 1Iv 3.14; 4.7-21; Iv 13.34-35

[3] Pnz 7.7-9; Hoš 2.19-20; 11.1; Ps 103; 145.9, 13, 17; Gal 2.20; Pnz 10.12-19

[4] Pnz 6.4-5; Mat 22.37; Lev 19.18,34; Mt 5.43-45; Iv 15.12; Ef 4.32; Iv 3.16-17

[5] Rim 5.5; 2Kor 5.14; Otk 2.4

[6] Pnz 4.35, 39; Ps 33.6-9; Jer 10.10-12; Pnz 10.14; Iz 40.22-24; Ps 33.10-11, 13-15; Ps 96.10-13; Ps 36.6; Iz 45.22

[7] Pnz 4 i 6

[8]John Stott, The Message of Romans, The Bible Speaks Today (Lecister and Downers Grove: Intervarsity Press, 1994), str. 53.

[9]Ps 138.2

[10]Iv 14.6; Rim 8.14-15; Mt 6.9; Iv 14.21-23

[11]Pnz 32.6,18; 1.31; 8.5; Iz 1.2; Mal 1.6; Jer 3.4, 19; 31.9; Hoš 11.2; Ps 103.13; Iz 63.16; 64.8-9

[12]Iv 3.16; 1Iv 3.1; Rim 8.32; Heb 9.14; Gal 2.20; Gal 1.4-5

[13]Mt 5.9, 16, 43-48; 6.4,6, 14-15, 18, 25-32; 7.21-23

[14] Iv 1.3; 1Kor 8.4-6; Heb 1.2; Kol 1.15-17; Ps 110.1; Mk 14.61-64; Ef 1.20-23; Otk 1.5; 3.14; 5-9-10; Rim 2.16; 2Sol 1.5-10; 2Kor 5.10; Rim 14.9-12; Mt 1.21; Lk 2.30; Dj 4.12; 15.11; Rim 10.9; Tit 2.13; Heb 2.10; 5.9; 7.25; Otk 7.10

[15] Lk 6.46; 1Iv 2.3-6; Mt 7.21-23

[16] Mt 16.16; Iv 20.28; 1Pt 1.8; 1Iv 3.1-3; djela 4.12

[17] Post 1.1-2; Ps 102.27-30; Job 33.4; Izl 35.30-36.1; Suci 3.10; 6.34; 13.25; Br 11.16-17, 29; Iz 63.11-14; 2Pt 1.20-21; Mih 3.8; Neh 9.20,30; Zah 7.7-12; Iz 11.1-5; 42.1-7; 61.1-3; 32.15-18; Ez 36.25-27; 37.1-14; Joel 2.28-32

[18] Djela 2; Gal 5.22-23; 1Pt 1.2; Ef 4.3-6; 1Kor 12.4-11; Iv 20.21-22; 14.16-17, 25-26; 16.12-15; Rim 8.26-27; Ef 6.10-18; Mt 10.17-20; Lk 21.15

[19] Ps 119.47, 97; 2 Tim 3.16-17; 2Pt 1.21

[20] Pnz 30.14; Mt 7.21-27; Lk 6.46; Jk 1.22-24

[21] Manifest izManile, Paragraf 7; Tit 2.9-10

[22] Ps 145.9, 13, 17; Ps 104.27-30; Ps 50.6; Mk 16.15; Kol 1.23; Mt 28.17-20; Heb 2.14

[23] Ps 24.1; Pnz 10.14

[24] Kol 1.15-20; Heb 1.2-3

[25] Djela 17.26; Pnz 32.8; Post 10.31-32; 12.3; Otk 7.9-10; Otk 21.24-27

[26] Djela 10.35; 14.17; 17.27

[27] Ps 145.9, 13, 17; 147.7-9; Pnz 10.17-18

[28] Post 18.19; Izl 23.6-9; Pnz 16.18-20; Job 29.7-17; Ps 72.4, 12-14; 82; Izr 31.4-9; Jer 22.1-3; Dan 4.27

[29] Izl 22.21-27; Lev 19.33-34; Pnz 10.18-19; 15.7-11; Iz 1.16-17; 58.6-9; Amos 5.11-15, 21-24; Ps 112; Job 31.13-23; Izr 14.31; 19.17; 29.7; Mt 25.31-46; Lk 14.12-14; Gal 2.10; 2Kor 8-9; Rim 15.25-27; 1Tim 6.17-19; Jk 1.27; 2.14-17; 1Iv 3.16-18

[30] Lausannski zavjet Paragraf 5

[31] Lev 19.34; Mt 5.43-44

[32]Mt 5.38-39; Lk 6.27-29; 23.34; Rim 12.17-21; 1Pt 3.18-23; 4.12-16

[33]Rim 13.4

[34]1Iv 2.15-17

[35]Post 3; 2Sol 1.9

[36]Mk 1.1, 14-15; Rim 1.1-4; Rim 4; 1Kor 15.3-5; 1Pt 2.24; Kol 2.15; Heb 2.14-15; Ef 2.14-18; Kol 1.20; 2Kor 5.19

[37]Rim 4; Fil 3.1-11; rim 5.1-2; 8.1-4; Ef 1.7; Kol 1.13-14; 1Pt 1.3; Gal 3.26-4.7; Ef 2.19-22; Iv 20.30-31; 1Iv 5.12-13; Rim 8. 31-39

[38]Rim 1.16

[39]Gal 5.6

[40]Ef 2.10

[41]Jak 2.17

[42]Tit 2.11-14

[43]Rim 15.18-19; 16.19; 2Kor 9.13

[44]Rim 1.5; 16.26

[45]Post 15.6; Gal 6.6-9; Heb 11.8; Post 22.15-18; Jk 2.20-24

[46]Rim 8.4

[47]Jk 14.21

[48]1Iv 2.3

[49]2Sol 2.13-14; 1Iv4.11; Ef 5.2; 1Sol 1.3; 4.9-10Iv 13.35

[50]Iv 13.34-35; 17.21

[51]Heb 13.1-3; 1Kor 12.26; Otk 1.9

[52] Otk 3.17-20

[53] Ef 1.9-10; Kol 1.20; Post 1-12; Otk 21-22

[54]Lausannski zavjet, Paragraf 4 i 5

[55] Deklaracija Micah o Integralnoj misiji (vidi: http://www.micahnetwork.org/en/integral-mission/micah-declaration)

[56] 1Sol 1.3

[57] Ef 2.10

[58] Kol 3.23

[59] Jer “Sveucilište je jasan oslonac s kojim se pokrece svijet. Crkva ne može uciniti vecu uslugu sebi i stvari evandelja od pokušaja da ponovo preuzme sveucilišta za Krista. Mocnije od bilo kojeg drugog nacina, promijenite sveucilišta i promijeniti cete svijet.’ Charles Malik Habib, bivši predsjednik Opce skupštine UN, u svom 1981 Pascal predavanju, ‘Kršcanska kritika sveucilišta’.

[60] Ef 1.10; 2.1-16; 3.6; Gal 3.6-8; Vidi takoder i odjeljak 6 o pitanju jedinstva i partnerstva u Crkvi

[61] Ef 2.11-22; Rim 3.23; 10.12-13; Ef 2.18

[62] Pnz 32.8; Djela 17.26

[63] Otk 7.9; 21.3 gdje se kaže da ce oni bit ‘njegovi narodi’ (u množini).

[64] Djela 4.32-37; Gal 2.9-10; Rim 15.23-29; 2 Kor 8-9

[65] 2 Kor 5.16

[66] Ivan 9.1-3

[67] Manila manifest, Paragraf 12

[68] 1 Pt 3.15-16 usp. Djela 19.37

[69] 2 Kor 12.9-10; 4.7-10

[70] Manila manifest, Paragraf 12

[71] 2 Kor 2.15

[72] Djela 11.20-24

[73] Djela 15.19

[74] Rim 14.1-3

[75] Post 50.20

[76] Lev 19.33-34; Pnz 24.17; Ruta 2; Job 29.16; Mt 25.35-36; Lk 10.25-37; 14.12-14; Rim 12.13; Heb 13.2-3; 1 Pt 4:.9

[77] Jer 29.7

[78] Jr 29.7; 1 Pt 2.13-17; 1 Tim 2.1-2; Rim 13.1-7; Izl 1.15-21; Dn 6; Djela 3.19-20; 5:29

[79] Ef 4.11-12

[80] 1 Tim 3.1-13; Titu 1.6-9; 1 Pt 5.1-3

[81] Mk 9. 33-37

[82] Iako razlicito prevedeni, sljedeci tekstovi koriste glagol ‘hodati’: Ef 2.2, 10; 4.1, 17; 5.2, 8, 15

[83] Ef 4.16-31

[84] Ef 5,1-7

[85] Ef 5,31; 2,15

[86] Ef 5,15 – 6,4

[87] Ef 5,8-9

[88] Ef 5,10

[89] 1 Ljet 29,17

[90] Ef 5,5

[91] Vidi takoder i cjeloviti tekst Akropong izjave, kritike Evandelja prosperiteta koju su sastavili africki teolozi u suradnji s Lausannskom teološkom radnom skupinom na: www.lausanne.org/akropong

 engl. ‘From the West to the rest’ (prim, prev.)

[92] Post 1,26-28; 3; Dj 2,17-18; Gal 3,28; 1 Pt 3,7

[93]Rim 12,4-8; 1 Kor 12,4-11; Ef 4,7-16; 1 Pt 4,10-11

[94]1 Sol 5,19-20; 1 Tim 4,11-14

[96] 1 Tim 2,12; 1 Kor 14,33-35; Tit 2,3-5; Dj 18,26; 21.9; Rim 16,1-5, 7; Fil 4,2-3; Kol 4,15; 1 Kor 11,5; 14,3-5

[97] Rim 14,1-13

[98] Titu 2,3-5

[99] Kol 1,28-29; Dj 19,8-10; 20,20.27; 1 Kor 3,5-9

[100] 2 Kor 10,4-5

[101]2 Tim 2,2; 4,1-2; 1 Tim 3,2b; 4,11-14; Tit 1,9; 2,1

[102] Lev 26,11-12; Mt 18,20; 28,2

[103] Iv 13,34; 15,12; 17

[104] Iv 17,21-23

[105] Ef 4,1-6; Kol 3,12-14; 1 Sol 4,9-10; 1 Pt 1,22; 1 Iv 3,11-14; 4,7-21

[106] 1 Iv 3,11

Print Friendly